…joj što volim ovaj režim, plaća ide, a ja ležim…
Viktor Orban srušen je nakon što je 16 godina bio alfa & omega u Mađarskog, i porobio sve institucije, baš kao i HDZ u Hrvatskoj. Znači ipak se može srušiti nekog za koga se čini da je nedodirljiv. Međutim, onaj koji je srušio Orbana, Peter Magyar, dolasku na vlast pristupio je daleko ozbiljnije nego što to rade naši takozvani „lideri opozicije“: intenzivno je obilazio teren i forsirao kontakt s ljudima. I dogodilo se nezamislivo, uvjerljivo je srušio Orbana za kojeg se smatralo da drži u šaci cijelu ruralnu Mađarsku.
Najveći problem oporbe je što je svaki „vođa“ gori od prethodnog
Tako nešto ne možemo zamisliti od navodnih „vođa oporbe“ kod nas, a to su u 10 godina Plenkovićevog doba službeno bila 3 predsjednika SDP-a: Davor Bernardić, Peđa Grbin i Siniša Hajdaš Dončić. Ne samo da nisu obilazili i ne obilaze svako selo u Hrvatskoj, nego nisu u stanju ustrojiti većinu stranačkih kolega da bar zaprijete vladajućoj većini na glasanju u Saboru; svi njihovi opozivi ministara završili su fijaskom, a vrhunac djelovanja vođa oporbe kao i čitave oporbe su kritike premijeru, koji im se može samo smijati.
Žetonizacija je poraz oporbe
Koliko je SDP neuspješan u svom političkom djelovanju i neuvjerljiv u tome da uopće želi doći na vlast najbolje govori činjenica da im kadrovi stalno prelaze na stranu HDZ-a; od slavnog primjera Tomislava Sauche, predstojnika Milanovićeva ureda koji je spasio Plenkovićevu većinu onda kad je bila najtanja (naravno, da bi izbjegao zatvor), do veleizdaje u Splitu kad su jedini SDP-ovi vijećnici, Matijević i Prnjak, predali Split HDZ-u i Kerumu. Kako to objasniti osim naslovima pjesama Svi vole pobjednike (Colonia), ili The Winner Takes it All (Abba) – kad si predugo u oporbi, u ovom slučaju preko 10 godina, jednom moraš potpisati kapitulaciju. I preći u tim koji pobjeđuje, a to je HDZ. Jer oni su blizu oltara, njihova kesa je puna. Nitko ne želi biti u gubitničkom timu.
Zapeli smo u partitokraciji
SDP je ipak dobar u jednom – uspješno kadrovira one koji će sami sebi dogovoriti prijelazni rok u HDZ. Tako njihovi gubitnički lideri naprave liste budućih žetona bez ikakvih kriterija, pozitivne selekcije ili zaslužnosti. Tako im se provukla Boška Ban koja nije niti pokušala glumiti da zašto prelazi u suprotan tabor, već se učlanila u HDZ u obredu nalik inicijaciji. Ono Račanovo „vlast se može izgubiti, ali obraz ne“ prestaje vrijediti kad vlast izgubiš toliko puta da jedini način na koji je možeš okusiti je da sam postaviš cijenu na sebe, a onda te kupi onaj koji želi podebljati svoju vladajuću većinu.
Udobne fotelje bez odgovornosti
Već praktički živimo u jednostranačju, umjesto meritokracije (vladavine zaslužnih), živimo u partitokraciji (stvarna moć leži u pripadnosti političkoj stranci), i dokle god je preostaloj oporbi komforno u njihovoj fotelji od 4-5 tisuća eura neto (plus razne pogodnosti), a bez ikakve odgovornosti, neće se ništa promijeniti. I dalje ćemo imati jednu stranku koja pobjeđuje – jer jedina ima pobjednički mentalitet, a oporba će se nastaviti osipati nakon što preostali žetoni kapituliraju. A od SDP-a će ostati samo Arsen Bauk sa svojim doskočicama i još još nekoliko članova koji nisu prebjegli pobjednicima.
