Dugo ja to već planiran, ma nikako da skrenen udesno kad se pridvečer vraćan iz mog Radunića.
Ona žuta tabla sa crnin slovima i strelicon, svaki moj prolazak poza Kočinjeg brda, uturi misao kako se tu negdi krije stara kuća, u utrobi sa ateljeom našega Rembrandta. Puno san toga pročita o njemu, svidočija ukazu lipote portreta, a napose me se znalo dojmit njegovo poimanje života i shvaćanje postojanja.
Ne znan koji mi bi vrag ovo nediljno predvečerje, ma zaokreni san volan udesno i uturi se među puste kuće, kontajući da ću nekoga trevit i priupitat za adresu. Đaba. Nigdi nikoga. Sve avetinjski pusto a predvečerje umiveno toplinon i vedrinon. Negdi daleko mi se ukazale siluete dvoje staraca i ne bi mi druge već da se u susret njima zaputim.
Odvedoše me prid oveću kuću, upačeći prstom kako je njihov poznati susid uprav tu. Kod ćaće i matere. A ko naručen, on se pojavija na kapiji.
Ja san Ante. Ja san Mate.
Amo tamo. I osvinišmo u carstvu poslagani platna „namrčenih“ božanstvom boja u čast meni nepoznati portreta.
Stara i oronula potleušica, van ruke, zbijena uz slično, u svojon utrobi mi predstavi blago sa kojeg nisan uspiva skrenit pogled .
A on, momak izgleda taman za umitnika, nekako me na prvu ostavi pod dojmom posebnosti.
I bocun vina, kojeg nisan ni taka gori u voćnjaku, posluži ko pomagalo u dugačkom i ugodnom ćakulanju. Veliki je jaz među našin godinama ma san se uviri da među nama i nema neke bitne razlike.
Poklonija san mu moje „Trišnje….“ i „Dernek“ koje je primija uz zahvalu jer će odagnat samoću u dugim noćima koje provodi sam na kantunu sela Konjsko.
Sluša san ga, pazeći da ne skrenen tok razgovora sa kojon upadicon, uvjeravajući se da u tom umjetniku stoluje posebnost. Nesvakidašnja.
Rembrandt se u njemu „rodija“ u niki zeman pristigle punoljetnosti, kad sam sa sobon nije zna što bi. Razapet između mogućnosti, želja i blesavosti društvenog stanja, nije previše nade polaga u rješenje zadovoljstva. Sve do jednog „klika“ koji mu rastvori zastore daleke povjesti di mu se ukaza barokni majstor i useli u dušu.
Jedan bezvezan mulac koji ni pomu nije zna nacrtat, oblikovat, zatraži pomoć u kupnji platna, pinela i boja, da bi njegova „ tvornica“ portreta proradila u nevirovatno suosjećajnim sudruzima samoće po zidovima trošne i neudobne potleušice.
Nisan vičan zapisivanju razgovora, snimanje smeta, ma sam uz sočnu čašicu bilog vina svidočija trenucima koji su me ispunjavali radošću spoznaje da je tu ispred mene čovik posebna dara i zrelosti u poimanju života i svega onoga što obična smrtnika zamara.
Rembrandt, nizozemski barokni majstor portreta je bija čangrzav, neugodan i egoističan umjetnik, ma naš Mate tu sporednu osebinu nema jer se u njemu krije izuzetno pažljiv, osjećajan i skroman čovik koji će podarit svitu, u to san uvjeren, mnoga djela „proizvedena“ u skromnoj potleušici sela tik uz auto put ka jugu.
Bocun se brzo ispraznija, ugoda se raspojasala, a meni je valjalo poć dalje.
Siguran san da nisan samo ja gušta u susretu dugo planiranom, jer osjećaji ne varaju, stisak ruke i obećanja obvezuju.
Noć me progutala i omamljena vinom uturala u kolonu svakodnevnice. Mišali se treni stvarnog i onog posebnog što je ostalo u potleušici starog zasela na rubu Konjskog.
Demejanica crnog vina već čeka, da bude sudrug novog susreta u carstvu posebnosti.
