Novu objavu stranke NLM Solin prenosimo u cijelosti;
Povodom objave gradonačelnika Dalibor Ninčević o devastaciji igrališta NLM ima potpuno drugačije tumačenje situacije, a gradonačelnikov istup smatramo skandaloznim!
Vandaliziranje dječjeg igrališta u Solinu čin je koji zaslužuje jasnu osudu, brzu sanaciju štete i odlučnu, ali razumnu reakciju institucija.
Međutim, javni istup gradonačelnika Dalibora Ninčevića povodom tog događaja pokazuje nešto daleko problematičnije od samog huliganizma nepoznatih počinitelja: razotkriva duboko pogrešno shvaćanje vlasti, odgovornosti i društvenih uzroka nasilja nad javnim prostorom. Njegovo priopćenje nije izraz brige za grad i djecu, nego simptom političke iscrpljenosti, autoritarnog refleksa i potpunog izostanka samokritike.
Prvo, posebno je skandalozna gradonačelnikova poruka da se, nakon „niza sličnih prizora“, možda više „ne isplati trošiti sredstva“ ni energiju na javne sadržaje poput dječjih igrališta. Takva izjava implicira da su ulaganja u javni prostor neka vrsta dobre volje vlasti, a ne osnovna obveza lokalne samouprave. Ninčević se pritom postavlja ne kao servis građana, nego kao gospodar grada koji prijeti uskraćivanjem javnih dobara ako građani ili netko među njima ne ispunjavaju njegova moralna očekivanja. To je logika apsolutizma, oličena u maksimi „država to sam ja“, a ne demokratskog upravljanja gradom u kojem se javni novac ulaže upravo zato što grad nije savršen i jer infrastruktura treba služiti i kao prevencija društvenih problema.
Drugo, gradonačelnik bez ikakvih dokaza prejudicira krivnju, sugerirajući da su počinitelji „vrlo vjerojatno netko tko živi u blizini i za koga su se ovakvi sadržaji i radili“. Time se krivnja kolektivno prebacuje na lokalnu zajednicu, a implicitno i na djecu i njihove obitelji. No klackalice, ljuljačke i tobogani nisu namijenjeni apstraktnim „stanovnicima u blizini“, nego djeci u dobi od otprilike 3 do 15 godina. Govoriti o njima kao potencijalnim krivcima ili moralno odgovornima za vandalizam apsurdno je i opasno. Takav diskurs ne samo da krši elementarno načelo presumpcije nevinosti, nego i stigmatizira najmlađe kao problem, umjesto da ih se prepozna kao one kojima grad duguje sigurnost i kvalitetan javni prostor.
Treće, vrhunac skandala predstavlja gradonačelnikov „odgojni prijedlog“ da roditelji djeci daju četke, piture i boju kako bi oni sami očistili i obnovili igralište. Riječ je o kolektivnom pozivu na kažnjavanje malodobne djece koja s incidentom nemaju nikakve veze, čime se normalizira ideja prisilnog rada kao odgojne mjere. To nije ni pedagogija ni zajedništvo, nego moralno ucjenjivanje i prebacivanje odgovornosti s institucija na djecu. Odgoj nije kolektivna kazna, a vandalizam se ne rješava simboličkim „radnim akcijama“ onih koji nisu krivi.
Četvrto, gradonačelnik u potpunosti ignorira širi društveni kontekst u kojem se ovakvi ispadi događaju. Brojna sociološka i psihološka istraživanja jasno pokazuju da prostorno zapušteni, funkcionalno nedovršeni i socijalno osiromašeni urbani prostori proizvode frustraciju, otuđenje i nasilje. Solin je u tom smislu paradigmatičan primjer: grad koji formalno postoji, ali u stvarnosti funkcionira kao splitska spavaonica. Bez pravog trga, bez srednje škole, bez nogostupa dostojnih pješaka, bez razvijene kulturne i socijalne infrastrukture, bez jasne integracije antičke Salone u živi gradski prostor. Kada se tome doda dugogodišnja percepcija nepotizma i samovlašća, dobiva se ambijent u kojem vandalizam nije iznimka nego simptom. U tom smislu, huligani nisu „uzrok“, nego posljedica.
Peto, čak i na simboličkoj razini, gradonačelnikov istup odaje nemar: pravopisne pogreške, nepažnja u izrazu i kaotična struktura teksta predstavljaju svojevrsni huliganizam prema standardnom hrvatskom jeziku. Iako se to može činiti sporednim, javni jezik nositelja vlasti odraz je odnosa prema instituciji koju predstavlja. Nemar u jeziku često ide ruku pod ruku s nemarom u upravljanju.
Zaključno, Solinu ne trebaju prijetnje, kamere i odustajanje. Trebaju mu trg kao stvarno središte zajednice, srednja škola koja će zadržati mlade u gradu, nogostupi širi od simboličnih 30 centimetara, pješačke zone koje potiču život, te stvarna integracija Salone s gradom umjesto njezina turističkog i simboličkog izoliranja. Sve su to preduvjeti grada koji nije samo mjesto za spavanje, nego prostor pripadnosti i odgovornosti.
Dalibor Ninčević, međutim, nakon gotovo trideset godina na vlasti ili pri vlasti, očito nije u stanju ostvariti takvu viziju. Umjesto da prizna vlastitu odgovornost i političku nedoraslost tom zadatku, on nudi kamere, kazne i rezignaciju nad „onim malo dječjih igrališta koje imamo“. To nije rješenje problema, nego priznanje poraza ne građana Solina, nego njihove vlasti.
