Novi ciklus Škole heraldike – Klis, započet krajem siječnja u okviru Noći muzeja 2026. na kliškoj tvrđavi, nastavio se krajem mjeseca veljače na splitskim Gripama, točnije u prostorijama Hrvatskog pomorskog muzeja u Splitu. Tom prilikom održano je izlaganje „Heraldička baština Bokokotorskog grbovnika iz 18. stoljeća“ u suorganizaciji navedenog muzeja, splitske podružnice Hrvatske matice iseljenika te udruge „Hrvatske bratovštine Bokeljska mornarica 809“ Split. Tako su dvama izlaganjima održanima u nepunih mjesec dana – o grbu Petra Kružića i heraldici kliških uskoka na tvrđavi Klis (30. siječnja) te o Bokokotorskom grbovniku na tvrđavi Gripe (26. veljače) – na određeni heraldičko-historiografski način bile „spojene“ i ove dvije povijesne tvrđave koje su tijekom 17. stoljeća bile ključne točke obrane i oslobađanja Dalmacije i hrvatskih krajeva od Osmanlija, kao što je to bila i cjelokupna Boka kotorska.
Izlaganje „Heraldička baština Bokokotorskog grbovnika iz 18. stoljeća“ (Mate Božić) održano 26. veljače 2026. u Hrvatskom pomorskom muzeja u Splitu pri čemu je najavljena i priprema tiskanog izdanja Bokokotorskog grbovnika, vrijednog djela hrvatske heraldičke baštine – u suradnji sa Znanstvenom knjižnicom Zadar (gdje se rukopis čuva) i udruženjima bokeljskih Hrvata
Međutim, Klis i Split te Boku kotorsku povezuje i vojna tradicija, odnosno suradnja tamošnjih povijesnih postrojbi. Naime, povijesna postrojbe „Kliški uskoci“ sa sjedištem u Klisu, koja baštini tradicije protuosmanlijske borbe Petra Kružića i njegovih uskoka snažno je povezana s pripadnicima povijesne postrojbe „Hrvatske bratovštine Bokeljska mornarica 809“, zahvaljujući inicijativi koje se ovo izlaganje i održalo. Tako su splitski članovi Bokeljske mornarice od 2011. godine u više navrata sudjelovali u povijesnom spektalu „Uskočki boj za Klis“, dok obje udruge danas ujedno predstavljaju jedan dio tisućljetne vojne tradicije hrvatskog naroda i nacije, čemu smo imali priliku primjerice svjedočiti i prošle godine prilikom održavanja mimohoda Hrvatske vojske u Zagrebu povodom obilježavanja 30. obljetnice oslobodilačke vojno-redarstvene operacija „Oluja“.
Isječak članka pod naslovom „I bochessi a Spalato e la festa di san Trifone“ (Bokelji u Splitu i proslava sv. Tripuna), o proslavi sv. Tripuna u Splitu 14. veljače 1891. (objavljenom u zadarskom listu „Il Dalmata“); Živopisno kolo sv. Tripuna kojeg su članovi udruge Hrvatska bratovština Bokeljska mornarice 809 iz Splita izveli na Peristilu u čast sv. Dujma 7. svibnja 2025. godine
Budući je u nazivu časne udruge kotorskih pomoraca tj. Bokeljske mornarice (prvotno Kotorske mornarice) koja djeluje i na području Republike Hrvatske (u Dubrovniku, Puli, Rijeci, Splitu, Zadru i Zagrebu) istaknut hrvatski nacionalni aspekt kao upravo hrvatske bratovštine u ovom tekstu ću se osvrnuti i na prošlost Boke kotorske u okviru povijesti hrvatskog naroda. Tako je upravo na području bokokotorskog zaljeva krajem IV. stoljeća (395. godine) pukla granica između Zapadnog i Istočnog Rimskog Carstva (kasniji Bizant) koja se sjevernije nastavljala na rijeku Drinu, a potom Srijem te Dunav. Nekoliko stoljeća kasnije, nakon burnog perioda „seoba naroda“ – kada su ovi krajevi postali plijen Germana, Avara i Slavena, točnije oko 950. godine, bizantski car Porfirogenet bilježi da su zapadno od Kotora u zaleđu smješteni Travunjani, a u primorju Konavljani, koji se kasnije više ne pojavljuju u povijesnim izvorima.
Prikaz šireg područja Boke kotorske u antičko doba (nakon podjele Zapadnog i Istočnog dijela Rimskog Carstva 395. godine) i tijekom ranog srednjeg vijeka, kada su na tom području uspostavljene kneževine Travunja i Duklja (primorski gradovi poput Kotora, Rose, Budve i Bara bili su tada dijelom Bizanta, kao i Dubrovnik, Split, Zadar te otoci na sjevernom dijelu Jadrana
Istočno od Kotora prema Porfirogenetovim zapisima nalazila se kneževina Duklja s istoimenim glavnim gradom (nekadašnjom rimskom Docleom/grčki Diokleia), čiji će katolički vladari sredinom XI. stoljeća od rimskih papa steći i kraljevsku titulu. Zanimljivo je kako vjerojatno krajem XII. stoljeća sve te političke oblasti, zajedno sa zapadnijom Humskom i Neretvanskom kneževinom, jedan neimenovani kroničar iz Bara (u historiografiji poznat kao pop Dukljanin) naziva Crvenom Hrvatskom, odnosno „Croatia Rubea“ – kako taj naziv glasi na latinskom jeziku na kojem je Dukljaninova kronika napisana. Pritom taj pisac područje Crvene Hrvatske (od Neretve, preko Huma i Travunje do Duklje, tj. primorje od Omiša do Drača) naziva i Gornjom Dalmacijom, za razliku od Donje Dalmacije kojoj odgovara teritorij Bijele Hrvatske od rijeke Cetine do granica Istre.
Prikaz Svetopelekovog legendarnog kraljevstva („Regnum Sclavorum“) i zemljopisni podatci iz „Ljetopisa popa Dukljanina“ prema rekonstrukciji povjesničarke Nade Klaić („Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku“); Dok se jadranski krajevi sa zaleđem od Vinodola do Drača nazivaju Bijelom Hrvatskom i Crvenom Hrvatskom (uključujući današnju južnu Hrvatsku, Hercegovinu i Crnu Goru), krajevi s druge strane planina se nazivaju Srbijom („Surbia“), a obuhvaćaju Bosnu i Rašku; Dijelovi Dukljaninove Crvene Hrvatske: Paganija (Neretva), Zahumlje, Travunja i Duklja
Podatci Dukljanina i drugih srednjovjekovnih kroničara (primjerice bizantskih pisaca: nastavljača Ivana Skilice, Zonare, Mihajla Devolskog, Nicifora Brijenija) govore u prilog zaključku kako se u ovim krajevima tijekom XI. i XII. stoljeća u određenoj mjeri također širilo i oblikovalo hrvatsko ime (usporedno s raznim drugim etničkim nazivima). Točnije, kako navodi N. Budak u svojoj knjizi „Prva stoljeća Hrvatske“ (1994.): „…Skiličin nastavljač i Zonara izjednačavaju Srbe i Hrvate u Duklji, dok Mihajlo Devolski govori ο stanovnicima Duklje samo kao ο Hrvatima. Nicifor Brijenije piše ο Hrvatima i Dukljanima, koje razlikuje od Slavena. Dok pod ovim posljednjima očito misli na makedonske Slavene, oni prvi su mu stanovnici Duklje. Napokon, Ana Komnena piše ο Dalmatima pod vodstvom Mihajla, Bodina i Vukana, ali kao srpskog kneza označava samo Vukana, što znači da i ona razlikuje Dalmate (Dukljane) od Srba…“
Faksimilni pretisak vatikanskog rukopisa tzv. Ljetopisa popa Dukljanina, srednjovjekovne kronike koju je prema nekima napisao Grgur Barski iz Zadra, dukljansko-barski biskup (1172. – 1196.), koji je surađivao sa splitskim nadbiskupom Rajnerijem (Arnirom) i nastojao svoju biskupiju podignuti na stupanj nadbiskupije i metropolije; Područje župe Crmnice (Crvnice) uz Skadarsko jezero – mogući izvor naziva kojeg je koristio pop Dukljanin, ali i neki drugi kasniji kroničari.
Navedeni pojam Crvene Hrvatske („Croatia Rubea“), kojeg Dukljanin koristi u kronici, možda svoj izvor ima u povijesnoj župi Crmnici ili Crvnici. Riječ je o drevnoj i bogatoj župi smještenoj između Bara i Skadarskog jezera, u kojoj su dukljanski vladari gradili svoje dvore i samostane. Tako bi povijesni izvori uz Hrvate Bijele – s jezgrom u današnjim Ravnim kotarima u zaleđu Biograda („Bijelog grada“), od XI./XII. stoljeća bilježili i Hrvate Crvene, prvenstveno Dukljane – s jezgrom uz južne obale Skadarskog jezera (župa Crmnica ili Crvnica). Razlikovanje dvaju istočnojadranskih područja s hrvatskim imenom kod Dukljanina se podudara s razlikovnim pojmovima Donje i Gornje Dalmacije, teritorija koji su tijekom ranog novog vijeka (odnosno starohrvatskog doba) bili uglavnom u posjedu Bizanta: „Zatim je primorje podijelio u dvije pokrajine: od mjesta Dalme gdje kralj tada boravljaše, i gdje je bio sabor, sve do Vinodola nazva Bijelom Hrvatskom, za koje se kaže i donja Dalmacija (…) Isto tako od navedenog mjesta Dalme sve do grada Bamblone, koji se sada zove Drač nazvao je Crvena Hrvatska, za koju se još kaže Gornja Dalmacija.“
Freska iz crkve Sv. Mihajla kod Stona s freskom koja prikazuje vladara starohrvatskog doba (humskog kneza Mihajla Viševića iz X. st. ili dukljanskog kneza i kralja Mihajla I. iz XI. st.); Pečat dukljanskog vladara Petra (oca sv. Ivana Vladimira) s kraja X. stoljeća na kojemu piše: „Petar Arhont Duklje Amen“; Kronika „Annales Lupi Protospatharii“ ili „Chronicon rerum in regno Neapolitano gestarum“ opisuje događaje u južnoj Italiji od 805. to 1102. godine te spominje Mihaela „Slavena“ i njegovo osvajanje Siponta početkom X. stoljeća
Dok je Bijelom Hrvatskom od sredine IX. pa do kraja XI. stoljeća vladala kneževska i kraljevska vladarska kuća Trpimirovića sa svojim sjedištima, dvorcima i mauzolejima u Ninu, Kninu, Bijaćima, Šibeniku, Klisu i Solinu na području od rijeke Cetine do Skadarskog jezera – tj. u Dukljaninovoj Crvenoj Hrvatskoj – istodobno su zabilježeni razni vladari. Primjerice, u vrijeme kneza Mislava (oko 835.-oko 845.) neretvanskim krajevima su gospodarili Družak i Ljudislav, a južnijom Travunjom knez Beloje. U vrijeme Mislavova nasljednika hrvatskoga kneza Trpimira (oko 845.-864.), Travunjom je vladao Belojev nasljednik Krajina, a Neretvanima Uneslav i Diodur. Za vrijeme kneza Muncimira (oko 892.-oko 910.) knez Travunje je bio Hvalimir, dok je Hvalimirov sin i nasljednik Čučimir Travunjom vladao u vrijeme Tomislava. Nadalje, zahumski knez Mihajlo Višević (910.-940.) bio je također suvremenik kneza i kralja Tomislava, a njegovo ime nalazimo i u spisima prvog splitskog crkvenog sabora. Za vladara Mihajla s istočne obale Jadrana, koji bi mogao biti zahumski knez Mihajlo Višević ili možda hrvatski kralj Mihajlo Krešimir I., zabilježeno je kako je 926. godine izveo uspješni napad na Sipontski zaljev odnosno Sipont u južnom dijelu poluotoka Gargana, koji je tada bio dio južnotalijanske bizantske teme Longobardije.
Naslovnica izdanja iz 1601. godine djela Mavra Orbinija „Kraljevstvo Slavena“ u kojemu se pripovijedaju i povijesne zgode iz prošlosti Crvene Hrvatske; Suvremeno izdanje istoga djela objavljeno na hrvatskom jeziku 1999. – tekst koji opisuje preimenovanje Kotora i vojni pohod makedonskog cara Samuila u kojemu su stradali Kotor i Risan (što opisuje i Mihovil Solinjanin)
Zanimljivo je kako se dubrovački pisac Mavro Orbini u svojem djelu „Kraljevstvo Slavena“ objavljenom 1601. godine u Pesaru poziva na stanovitog Mihu ili Mihovila Solinjanina, kao izvor nekih svojih podataka o zbivanjima na području Crvene Hrvatske, primjerice: o sukobima Mlečana i Neretvana oko 887. godine, doseljevanju Rašana, ratovanju Ilira u službi Aleksandra Velikog, slavenskom jeziku, utemeljenju i prvim stoljećima Dubrovnika, nastanku imena grada Kotora tijekom X. stoljeća. Orbini nadalje, za navedenog solinskog kroničara (o kojem je spomen sačuvan samo u Orbinijevu povijesnom djelu!) navodi kako je živio oko 1010. godine te ostavio zapise o Ilirima, kao i neka djela o Iliriku i Dalmaciji. Zapisi legendarnog Mihovila Solinjanina (bez navođenja Orbinijeva djela kao izvora) ponavljaju se i u priručnom tekstu Bokokotorskog grbovnika koji prvenstveno govori o prošlosti Boke kotorske, pritom koristeći izvatke iz raznih kronika.
Poznati svetci i blaženici Katoličke crkve iz Boke kotorske koja se ujedno naziva i „zaljev hrvatskih svetaca“: Gracija Kotorski ili Gracija iz Mula (Muo u Boki kotorskoj, 1438. – 1508.); Ozana Kotorska (Releze u okolici Podgorice, 1493. – Kotor, 1565.); Leopold Bogdan Mandić (Herceg Novi, 1866. – Padova, 1942.). Katolička crkva je na području ranosrednjovjekovne Travunje i Duklje (uključujući i cjelokupnu Boku kotorsku) bila dominantna vjerska organizacija sve do XIII. stoljeća kada jača utjecaj srpskopravoslavne crkve te se na tom području osnivaju pravoslavne episkopije
Opisani hrvatski identitet navedenog prostora, odnosno spomen Crvene Hrvatske nije bio zaboravljen ni u stoljećima nakon popa Dukljanina, primjerice u kronikama i djelima: M. Orbinija (oko 1550.-1611.), J. Lukarevića (1551.-1615.), J. Rastića (1669./1671.-1735.), S. M. Crijevića (1686.-1759). Tako Crvenu Hrvatsku spominje mletački dužd Andrea Dandolo (1306.-1354.) u svojim kronikama, što ponavlja i talijanski humanist Flavije Biondo (1392.-1463.) u svojim povijesnim djelima. Hrvate na tom prostoru ne navode samo domaći i zapadni, nego i neki istočni izvori. Tako je turski diplomat Evliya Çelebi (Evlija Čelebi), rođen i umro u Istanbulu (1611.-1682.), između 1631. i 1670. poduzeo više putovanja po tadašnjem Osmanlijskom Carstvu, o čemu je ostavio i neke zapise. Primjerice, kada je Čelebi kao pašin izaslanik iz Hercegovine putovao u Dubrovnik za Herceg-Novi u Boki kotorskoj navodi kako ga naseljavaju Arnauti (tj. Albanci), Bosanci i Hrvati, dok za stanovništvo nahije Pive u unutrašnjosti današnje Crne Gore piše kako su to sve čisti, pravi Hrvati, dajući im pritom pridjev „dušmani“.
Čuveni Bokelji: barokni slikar Tripo Kokolja (Perast, 1661. – Korčula, 1713.) – spomenik u Perastu; Pomorski kapetan Ivo Visin (Prčanj, 1806. – Prčanj, 1869.), koji je 1852. iz Antwerpena krenuo na put oko svijeta i vratio se 1859. uplovivši u Trst – time je postao šestim čovjekom na svijetu kojemu je to uspjelo; Pjesnik Viktor Vida (Kotor, 1913. – Buenos Aires, 1960.), jedan od najvažnijih hrvatskih hermetičara čije se pjesničke zbirke ubrajaju u vrhunske domete hrvatske poezije XX. stoljeća
Govoreći o samoj strukturi bokeljskog heraldičkog zbornika jasno se otkriva – uz prijepis Grbovnika Korjenić-Neorića – također i utjecaj već spomenutog Orbinijeva djela „Kraljevstvo Slavena“ („Il Regno degli Slavi“), objavljenoga početkom XVII. stoljeća. Međutim, budući se „Kraljevstvo Slavena“ tada nalazilo na Indexu librorum prohibitorum tj. popisu zabranjenih knjiga u Katoličkoj crkvi, točnije službenom popisu djela koja su na bilo koji način bila u suprotnosti s vjerom, zbog čega ih je bilo zabranjeno čitati, trajno držati, tiskati i širiti, sastavljači Bokokotorskog grbovnika su svoje korištenje Orbinijeva djela prešutjeli, a njegove zapise u cijelosti jednostavno izravno pripisali Mihovilu Solinjaninu, navodnom autoru srednjovjekovnih kronika iz perioda X. i XI. stoljeća, a koji je – kako navodi Orbini – živio oko 1010. godine!
Današnji izgled rukopisa koji sadrži zbirku bokeljskih grbova, a u zadarsku knjižnicu je uvršten 1927. godine zahvaljujući oporučnoj odredbi zaslužnog hrvatskog pravnika Vladimira Pappafave (1850.-1927.); Puni naziv Bokokotorskog grbovnika glasi: „Arme del Illirico di Stato di Dalmatia Intitolato Notitis Historiche descritte dal Autentico di Dno’ Michiel Salonitano sin dell’Anno 1010 nella descritione che fece del Regno di Slavi Ad laudem Dei“ (desno) – pritom se sastavljači već u naslovu pozivaju na autoritet legendarnog Mihovila Solinjanina, srednjovjekovnog kroničara kojeg spominje i Dubrovčanin Marvo Orbini početkom XVII. stoljeća
Tako se u katalogu današnje Znanstvene knjižnice Zadar taj pisac ujedno i navodi kao autor cjelokupnog djela: „Mihovil Solinjanin, Arme dell’ illirico stato di Dalmatia; sign.Ms 745/28237 Ovaj rukopis napisan na 239 stranica sadrži brojne grbove Kraljevstva Slavena od 1010. godine, koje je opisao kroničar Mihovil Solinjanin (Michael Salonitanus), a ovaj prijepis datira iz 1719. godine. Njegove bilješke u svom radu koristili su kasnije povjesničari Zavorović, Lukarević, Mauro Orbini i mnogi drugi. Rukopis je dospio u Knjižnicu zahvaljujući donaciji obiteljske knjižnice Vladimira Pappafave 1927. godine.“
Grbovi vladarskih obitelji Kotromanića i Nemanjića koji su Kotorom i njegovom okolicom vladali tijekom srednjovjekovlja prikazani u Bokokotorskom grbovniku na početku niza heraldičkih znamenja velikaških i plemićkih obitelji koji predstavlja preris Grbovnika Korjenić-Neorića iz 1595.
Međutim, sam Bokokotorski grbovnik iz 1719. u konačnici predstavlja jednu inačicu grbovnika Korjenić-Neorića iz 1595., a kao što je i prvi hrvatski grbovnik s kraja XVI. st. nastao s ciljem navodne „potvrde“ – zapravo stjecanja budućih prava i privilegija određenih dubrovačko-slanskih rodova u kontekstu predviđenog oslobađanja balkanskog zaleđa od Osmanlija (pritom se pozivajući na drevne srednjovjekovne državno-pravne odnose koji su prethodili osmanlijskoj vlasti) – tako je i Bokokotorski grbovnik s početka XVIII. stoljeća nastao s istom namjerom, kombinirajući povijesno zabilježena heraldička znamenja stvarnih i priznatih feudalnih rodova s grbovima onih obitelji koje su to tek željele ili imale namjeru postati. Stoga, ukoliko bi grbovnik Korjenić-Neorića nazvali u historiografskom smislu heraldičkom kopijom, Bokokotorski grbovnik bi bio svojevrsna „kopija kopije“.
Heraldičko znamenje obitelji Sokolović rečenih („detto“) Marasović (vjerojatno iz Kotora) u Bokokotorskom grbovniku oblikovano je prema uzoru na grb roda Sokolović iz Grbovnika Korjenić-Neorića; Grb roda Kačića koji u bokeljskom heraldičkom zborniku zauzima puno istaknutije mjesto u odnosu na njegov izvorni prikaz u grbovniku s kraja XVI. stoljeća (desno).
Treba istaknuti namjeru sastavljača ovog grbovnika koji su, kako bi ostvarili svoje ciljeve, posegnuli još dalje u prošlost. Naime, dok su se autori prvog hrvatskog grbovnika Korjenić-Neorića (iz 1595.) pozivali na navodni nastanak te heraldičke zbirke sredinom XIV. stoljeća, putem naslova i priručnog teksta Bokokotorskog grbovnika – naglašavanjem autoriteta legendarnog Mihovila Solinjanina – ciljalo se čak i na još starije razdoblje, točnije XI. stoljeće. Naposljetku je, kombinacijom zemaljskih i velikaških heraldičkih znamenja iz djela Mavra Orbinija (početak XVII. st.) te grbova iz armorijala Korjenić-Neorića (kraj XVI. st.) uz do tada nastale i zabilježene grbove domaćih rodova širom Boke kotorske (uz upadljivi izuzetak plemićkih rodova samog Kotora) nastao Bokokotorski grbovnik ili – s obzirom na raznorodnost podrijetla prikupljenih heraldičkih znamenja – bolje rečeno bokeljski heraldički zbornik.
U uvodnom dijelu Bokokotorskog grbovnika prikazani su zemaljski grbovi dijelova zamišljene Ilirije (Slavonija, Dalmacija, Hrvatska…) preuzeti iz grbovnika Korjenić-Neorića iz 1595. godine, ali i Orbinijeva djela objavljenog 1601. godine: grb „Ilirije“ u grbovniku Korjenić-Neorića (lijevo) i u Bokokotorskom grbovniku (sredina); Prvi primjer sjedinjenog grba Dalmacije i Hrvatske (Bokokotorski grbovnik); Šahirani grb Hrvatske iz Bokokotorskog grbovnika nastao prema istom grbu u Orbinijevu djelu (desno).
Zanimljiva je i struktura grbovnika izvornog naslova „Arme dell’ illirico stato di Dalmatia“ ili Grbovi ilirske (države) Dalmacije, odnosno raspored prikaza u njemu sadržanih grbova. Tako se sam uvodni dio grbovnika sastoji od grbova velikaških obitelji te zemaljskih grbova preuzetih iz djela Mavra Orbinija objavljenog 1601. godine (11 grbova – oko 4,5 % cjelokupne zbirke grbova) te potom zemaljskih grbova dijelova zamišljene Ilirije (primjerice: Slavonija, Dalmacija, Hrvatska…) preuzetih iz grbovnika Korjenić-Neorića iz 1595. godine (ukupno 9 grbova). No, usporedno s tim znamenjima uklopljeni su i pojedini izvorni grbovi bokokotorskih rodova.
Grbovi obitelji Verona i Marasović iz Prčanja sadržani u Bokokotorskom grbovniku s početka XVII. stoljeća – u Boki je 1948. godine, na području današnjih općina Herceg-Novi, Kotor, Tivat i Budva (tadašnji srezovi Kotorski i Hercegnovski), udio žitelja hrvatske nacionalnosti bio 22,48 % (7 583), dok je prema zadnjem popisu 2023. njihov udio smanjen tek na 4,03 % (3 922). Hrvata na području južnije općine Bar 2011. godine bilo je 121, a prema zadnjem popisu (iz 2023.) znatno više – 266
Sljedeći, glavni dio Bokokotorskog grbovnika sadrži preris grbovnika Korjenić-Neorića (koji uz zemaljske grbove izvorno sadrži 141 heraldičko znamenje velikaških i „plemićkih“ rodova). Pritom heraldička znamenja preuzeta iz grbovnika Korjenić-Neorića s kraja XVI. stoljeća čine nešto manje od dvije trećine (62-63 %) grbova u Bokokotorskom grbovniku s početka XVIII. stoljeća. Naposljetku, slijedi i završni dio – tj. dodatak izvornih grbova rodova sa šireg područja Boke kotorske – koji čini jednu trećinu (32 %) od ukupnog broja sadržanih grbova (238). Pritom se Bokokotorski grbovnik – u odnosu na druge kopije grbovnika Korjenić-Neorića – izdvaja svojom izvornošću (budući druge inačice ili prerisi toga grbovnika sadrže daleko manji broj dodanih izvornih odnosno umetnutih grbova).
Trokut Herceg-Novi – Risan – Bar u današnjoj Crnoj Gori u okviru kojega se hrvatski nacionalni identitet djelomično očuvao sve do danas; Fotografija članova društva „Hrvatski soko“ iz Budve 1914. godine s istaknutim šahiranim grbom Kraljevine Hrvatske kao nacionalnim obilježjem; Udio stanovništva hrvatske nacionalnosti na području južnog dijela Crne Gore prema popisu stanovništva iz 1953. (najveći udio Hrvata zabilježen je u općinama Kotor i Tivat); Sastav stanovništva Boke kotorske prema nacionalnoj pripadnosti početkom 21. stoljeća (popis iz 2003.).
Zaključno, za nastanak ovog grbovnika, sastavljači kojega su ime Mihovila Solinjanina jednostavno iskoristili kako bi svome djelu dali na važnosti, starini i izvornosti ključna je bila godina 1719. – kada je ovo heraldičko djelo ovjerovljeno u Veneciji, upravo nakon završetka Drugog morejskog rata (1714.-1718.), poznatog i kao Mali rat ili Sinjski rat. Tada je i teritorijalno zaokružen prostor današnje Boke kotorske u potpunosti oslobođen od Osmanlija, naravno u okvirima tadašnje gospodarice Jadrana – Mletačke Republike, uključujući pritom: Herceg-Novi, Risan, Dobrotu, Kotor, Prčanj, Tivat te naravno Budvu, dok su se mletački posjedi prema jugu nastavljali sve do nadomak Bara, uključujući i područje Paštrovića. Riječ je o trokutu Herceg-Novi – Risan – Bar, tj. širem prostoru Boke kotorske u kojem se hrvatski nacionalni identitet djelomično očuvao sve do danas, dok njegova povijesna osvjedočenost na prostorima današnje Crne Gore nedvojbeno seže sve do perioda ranosrednjovjekovnih kneževina Travunje i Duklje, odnosno drevne Crvene Hrvatske!
Emisija „Osvrt“ TV Jadran prikazana 4. ožujka 2026. sa središnjom temom razgovora o heraldičkoj baštini Bokokotorskog grbovnika
„Regnum Croatorum“ – zajednica za populariziranje hrvatske ranosrednjovjekovne oživljene povijesti
