Tuđmanova ulica u Solinu, danas ogledni primjer kako izgleda kad se nešto radi “reda radi”. Ili bolje rečeno, kad se radi da se može reći da se radilo.
Šahtovi ukopani kao da su se skrivali od odgovornosti, a asfalt oko njih izgleda kao karta političkih obećanja, zakrpan, ali nikad stvarno riješen.
Dalje, mali otok nasred ceste, remek djelo urbanizma. Komad zemlje uredno obrubljen asfaltom, kao da će tu svaki čas niknuti palma ili barem kakva tabla “projekt u tijeku”. Za sada, jedino što raste je frustracija.
Uz rubove, metalne ogradice(fali ih pola) posložene kao da su iz nekog kataloga “minimalizam bez svrhe”. Niti sprječavaju, niti usmjeravaju, ali lijepo podsjećaju da je netko ipak nešto montirao. I to se broji.
Zelene površine? Ako se to tako može nazvati. Trava koja vodi vlastitu politiku, malo je ima, malo je nema, a održavanje očito ovisi o vremenskoj prognozi i dobroj volji. U međuvremenu, rubnjaci se lagano raspadaju, ali ništa dramatično, samo još jedan detalj u mozaiku.
Prometna signalizacija izblijedjela do razine apstraktne umjetnosti. “STOP” više izgleda kao filozofsko pitanje nego naredba. Strelice na cesti djeluju kao da i same nisu sigurne kamo vode.
I sve to u ulici koja nosi ime prvog predsjednika. Simbolično, nema što. Jer ako je ovo standard nakon više od 30 godina iste vlasti, onda je jasno da kontinuitet postoji, samo ne u kvaliteti, nego u improvizaciji.
Na kraju, čovik se mora zapitati: je li ovo nemar ili samo dugogodišnja praksa da se stvari rade napola? Jer Tuđmanova u Solinu danas ne izgleda kao ulica, više kao podsjetnik da se kod nas projekti nikad ne završavaju, samo se ostave da žive svoj život.
