Lećevica. Karepovac. Odlagališta po ciloj Hrvatskoj.
Godinama ista priča. Ista sranja. Ista obećanja. Isti milijuni. Samo se lokacije minjaju.
A smeće? Smeće ostaje. I ima ga sve više.
I zato ću danas postavit jedno jednostavno pitanje:
JE LI, ISUSA TI I BOGA, NAPOKON VRIME DA HRVATSKA NAPRAVI MODERNE SPALIONICE OTPADA I PRESTANE SMEĆE ZAKOPAVAT U ZEMLJU?
Prije nego krenu dežurni stručnjaci po Facebooku – ne govorim o nekakvoj peći iz 1962. godine iz koje crni dim ide ljudima kroz prozor.
Govorim o modernim waste-to-energy postrojenjima, kakva desetljećima koriste neke od najrazvijenijih država na svitu.
Japan ih ima gotovo 1.000.
Krajem ožujka 2025. imali su 991 postrojenje za spaljivanje otpada, od čega ih je 710 koristilo proizvedenu toplinu, a 415 proizvodilo električnu energiju.
A tek Kina?
Kinezi su u nekoliko desetljeća napravili nevjerojatan sustav. Krajem 2023. evidentirano je 975 waste-to-energy postrojenja s čak 2.151 linijom za spaljivanje, a danas se govori o više od 1.000 postrojenja.
Došli su toliko daleko da u pojedinim dijelovima Kine postoji čak i višak kapaciteta za spaljivanje u odnosu na količinu dostupnog otpada.
Pročitajte ovo još jednom.
KINEZI IMAJU PROBLEM JER SU NAPRAVILI TOLIKO KAPACITETA DA IM PONEGDJE FALI SMEĆA.
A mi?
Mi imamo problem jer ne znamo više di ćemo sa smećem.
Pa onda pogledajte Švedsku, Dansku, Norvešku i ostale nordijske zemlje.
Tamo ostatak otpada koji se ne može kvalitetno reciklirat nije samo nekakvo govno koje triba odvest šta dalje od grada i zatrpat zemljom.
To je energent. Od njega proizvode toplinu. Proizvode električnu energiju. Griju kuće.
A mi u Hrvatskoj imamo revolucionarni sustav 21. stoljeća:
POKUPI…ODVEZI….ZAKOPAJ.
Kad se napuni?
TRAŽI NOVU RUPU.
Kad ljudi kraj te nove rupe polude? Održi sastanak. Napravi studiju. Osnuj povjerenstvo. Potroši još koji milijun.
I onda nakon deset godina opet pitaj:
A DI ĆEMO SAD SA SMEĆEM?
I tako dolazimo do naše Lećevice.
Desetljećima slušamo o Centru za gospodarenje otpadom.
Projekt stoljeća. Rješenje problema. Milijuni eura. Papiri. Studije. Dozvole. Natječaji. Rokovi. Novi rokovi. Rokovi za rokove. A u međuvremenu Karepovac se puni.
I onda ćemo napravit šta?
Odvest smeće u Lećevicu?
Obradit ga?
Ostatak zakopat?
I šta kad se jednog dana napuni i Lećevica? Lećevica 2? Pa Lećevica 3?
Pa ćemo 2050. tražit novu ledinu po Dalmatinskoj zagori na kojoj ćemo napravit još jedno brdo smeća?
PA DOKLE VIŠE?
Da se razumimo. Niko normalan ne govori da sve šta bacimo triba zapalit. Prvo triba smanjit količinu otpada. Onda odvajat.
Papir. Staklo. Metal. Plastiku koju je moguće kvalitetno reciklirat. Biootpad posebno obradit. Ponovno koristit sve šta se može ponovno koristit.
A TEK ONO ŠTA NAKON SVEGA TOGA OSTANE, ENERGETSKI OPORABIT.
I od njega napravit toplinu i električnu energiju. Naravno da spalionica nije sveta krava. Ima emisije. Ostaje pepeo. Triba je kontrolirat. Triba imat najmodernije filtere. Triba javno, 24 sata dnevno, pokazivat ljudima šta izlazi iz dimnjaka.
Ako jedan parametar prijeđe dozvoljenu granicu, STOP.
Bez muljanja. Bez politike. Bez rođaka. Bez „ma neće ništa bit“.
Ali nemojte mi onda govorit da država poput Japana može imat gotovo 1.000 postrojenja, Kina više od 1.000, Skandinavci desetljećima koriste energiju iz otpada, a da je za Hrvatsku vrhunac tehnologije iskopat ogromnu rupu i zatrpat je smećem.
Pa jesmo li mi normalni?
Hrvatska ima manje od četiri milijuna stanovnika. Nama ne triba 1.000 spalionica. Ne triba nam ni 100.
Triba napravit ozbiljnu stručnu analizu i vidit koliko nam regionalnih modernih postrojenja stvarno triba da ostatni otpad više ne završava pod zemljom.
Jedno za Dalmaciju? Jedno ili dva za sjever? Jedno za Slavoniju? Jedno za Istru i Kvarner? Struka neka izračuna.
Ali AJMO VIŠE NEŠTO NAPRAVIT!
Jer smeće neće nestat zato šta smo ga kamionom odvezli 30, 50 ili 100 kilometara dalje.
Nije nestalo. Samo ga više ne vidiš. I možda je upravo to najveći problem ove države. Mi probleme ne rješavamo. Mi ih mičemo iz vidokruga.
Zato, umisto da se idućih 30 godina svađamo oko toga di ćemo napravit novo odlagalište, možda je napokon vrime da postavimo potpuno drugo pitanje:
KAKO DA NAM ODLAGALIŠTA VIŠE GOTOVO NI NE TRIBAJU?
Japan je nešto naučija. Kina je nešto naučila. Švedska, Danska i Norveška nešto su naučile.
Pola razvijenog svita nešto je naučilo.
Možda je, Isusa ti i Boga, napokon vrime da nešto naučimo i mi.
Jer zakopat smeće u zemlju i pravit se da ga nema nije gospodarenje otpadom.
TO JE SAMO GURANJE PROBLEMA POD ZEMLJU.
