Čitam na jednom splitskom portalu kako se digla velika drama jer navodno odlazi “kultni” Bobis s nekoliko lokacija u centru grada. Odmah se zazivaju prosvjedi, emocije, tradicija i priče kako se uništava stari Split. A kad malo zagrebeš ispod površine, vidiš da se zapravo radi o sasvim običnoj stvari: istekao zakup gradskog prostora i netko je ponudio više.
Bobis je privatna firma u vlasništvu Tommy. Dakle, nije gradska ustanova niti kakva zaštićena kulturna baština. Godinama su koristili gradske prostore na najatraktivnijim lokacijama. I to za kakvu cijenu? Na Rivi su, prema informacijama s natječaja, plaćali oko 1500 eura mjesečno, dok je novi zakupac ponudio čak 25 tisuća eura.
I sad bi građani trebali prosvjedovati jer privatna firma više ne može držati tri najatraktivnije lokacije u gradu za cijenu koja je danas realno, smiješna?
Pa nisu tamo dijelili kavu mukte da bi im grad bio nešto dužan.
Još je bolja priča da su izgubili natječaj zbog administrativnog propusta u dokumentaciji. Ako jedna velika firma nije u stanju predati uredne papire za natječaj za gradski prostor, onda se stvarno treba zapitati o kakvom se tu “gigantu” radi.
Realno gledajući te lokacije su odavno trebale ići na tržišnu cijenu. A tko može platiti više i uredno odraditi natječaj, taj će ih i dobiti. Tako funkcionira svugdje.
I baš tako bi trebalo biti i u Solinu. Svi gradski prostori trebali bi ići na javni natječaj svakih pet godina, javno objavljen na sva zvona. Ali u Solinu vlada Dalibor Ninčević, koji očito nema hrabrosti svako pet godina raspisati pravi javni natječaj i objaviti ga da ga vidi cili grad. Kod nas se takve stvari često objave samo na oglasnoj ploči, pa za njih znaju uglavnom oni koji već drže lokale.
A trebalo bi biti jednostavno javni natječaj, javna licitacija i neka prostor dobije onaj tko ponudi više. Pa tko da višu cijenu.
