Ovo nije tekst iz političke perspektive niti analiza nekoga tko zdravstvo prati samo preko televizije. Ovo pišem kao aktivist, čovjek koji vodi Solin Live, ali i kao netko tko svakodnevno radi u KBC-u Split i iz prve ruke gleda kako se javni zdravstveni sustav polako urušava.
I upravo zato teško mogu razumjeti jednu činjenicu, u zemlji u kojoj se gotovo svi žale na zdravstvo, peticiju za očuvanje javnog zdravstvenog sustava dosad je potpisalo tek oko 30 tisuća ljudi.
Peticija „Javno zdravstvo DA, Medikol NE!“ koju su pokrenule saborska zastupnica Ivana Kekin i koordinatorica stranke Sandra Benčić traži više javnog ulaganja u zdravstveni sustav, nabavu PET/CT uređaja za javne bolnice i zaustavljanje modela u kojem javni novac završava kod privatnih zdravstvenih ustanova.
I prije nego netko kaže da je ovo politička priča, nije i nisam glasa za MOŽEMO. Ovo je pitanje opstanka javnog zdravstva.
Jer gotovo tri milijuna Hrvata svakodnevno govori isto, liste čekanja su preduge, termini se čekaju mjesecima, liječnika i osoblja nedostaje, a sustav puca po šavovima. Svi imaju neku svoju priču o neuspjelom pregledu, čekanju ili osjećaju da su prepušteni sami sebi. Ali kada se pojavi konkretna inicijativa, događa se nešto čudno, nastane tišina.
Ako svi znamo da sustav ne funkcionira, zašto onda tolika šutnja? Zašto samo 30 tisuća potpisa? Jesmo li izgubili vjeru da se išta može promijeniti ili smo postali društvo koje više voli komentirati nego djelovati?
O ovom problemu ne govorim napamet.
Svakodnevno gledam što se događa iznutra. Gledam umorne ljude koji rade preko granica izdržljivosti, odjele koji jedva funkcioniraju i ono što možda najviše boli, odlazak ljudi iz bolnica.
Ljudi odlaze iz javnog sustava i zapošljavaju se kod privatnika. Medicinske sestre, tehničari, liječnici i drugo osoblje više ne vide perspektivu ondje gdje bi zdravstveni sustav trebao biti najjači, u javnim bolnicama. I nije teško razumjeti zašto. Godinama se upozorava da sustav vapi za ozbiljnim ulaganjima, boljim uvjetima rada i većim poštovanjem prema ljudima koji ga nose na svojim leđima.
I tu dolazimo do ključnog pitanja.
Kako očekivati da javno zdravstvo opstane ako najbolji ljudi odlaze, a javni novac istovremeno završava kod privatnih zdravstvenih ustanova?
Da se razumijemo, privatno zdravstvo neka postoji. Nitko nikome ne brani da ode privatniku i plati bržu ili dodatnu uslugu ako to želi i može.
Ali privatno zdravstvo ne smije živjeti od javnog novca dok javne bolnice pucaju po šavovima. Javni novac mora prvenstveno služiti javnom sustavu, onome koji mora biti dostupan svima, i bogatima i siromašnima.
Ne može građanin cijeli život izdvajati za zdravstvo, a onda na kraju mjesecima čekati pregled ili biti prisiljen ponovno platiti privatno ono što je već jednom platio kroz sustav.
Javno zdravstvo nije luksuz. Ono je temelj dostojanstva jednog društva.
Zato možda danas nije najvažnije pitanje tko je pokrenuo peticiju i iz koje je političke opcije. Pravo pitanje je puno jednostavnije, ako svi vidimo da se zdravstvo urušava, zašto šutimo?
