Ulica Stjepana Radića u Solinu danas izgleda kao društveni eksperiment. Sredinom ide asfalt, a s obje strane dva paralelna svemira.
Desno; uredno, pokošeno, moderno, sprave za vježbanje, zgrade, red.
Lijevo; džungla. Grmlje, šikara, zapuštene parcele i dojam da će svakog trena iskočiti Tarzan, a ne komunalni redar.
Pitanje nije estetsko nego elementarno; kako je moguće da grad koji se ponosi kontinuitetom vlasti i “brigom za građane” desetljećima ne uspije natjerati vlasnike zemljišta da očiste svoje parcele i to u samom centru grada?
Zakoni postoje, odluke postoje, ali izgleda da se primjenjuju selektivno ili nikako.
Ovo nije napad na privatno vlasništvo, nego poziv na odgovornost. Grad nije ničija vikend džungla. Ako se može urediti jedna strana ulice, može se i druga. Sve ostalo su izgovori.
Jer grad koji tolerira nered u svom centru, poručuje da mu je nered normalno stanje. A to je poruka koju Solin ne zaslužuje.
