Iznenadila me bura jutros kad san izaša iz Kuće.
Mislia san napisat osvrt na otvorenom, no prsti su mi takoreć bili zaleđeni.
Sad se obraćan pod dekon, ruke su mi u nešto boljen stanju, a ležanje mi u ovom trenu odgovara.
Kapci mi sugeriraju da san ugodno umoran dok ekran kojem tipkan sve više izmiče u maglu.
Nadan se da ću se uspit skoncentrirat na precrtavanje misli iz svoje kognitivne mape.
Koliko riječi zapravo kasne?
Čini mi se da uvik ostavljaju prostora i vrimena da ih profiltriraš, organiziraš, izgovoriš ili napišeš.
Svi mi koji pišemo i govorimo, na neki način smo i fonetski organizatori.
Kao da imamo određeni izbor nad kojin vršimo selekciju riječi, slova i pojmova za koje smatramo da tribaju nać svoje misto u javnosti bilo koje vrste ili opsega.
Iden se ustat, triba ispraznit mjehur.
Postoji mogućnost da ću se zera razbudit i raščistit maglu koja buja po zaslonu.
Jel vam se čini da kad čitate moje osvrte, promatrate na vanjske okolnosti iz veoma preglednog zakulisja?
S tin pitanjen san se vratia iz kupaonice.
Često mi te pločice donesu svježe pitanje ili inovativnu zamisao.
To je već posta obrazac koji prostorija u komunikaciji sa mnom ponavlja.
Nije to ona naporna repeticija, kad van se neke radnje ili priče neda ponavljat, već uzajamno svaćanje i supostojanje.
Zbog toga izrazito uvažavan svoj toalet, jer unatoč tome šta se vodokotlić često kvari a cijev ispod umivaonika propušta, protok ideja tamo uvik vitla.
Vjerovatno uzrok leži u vodi, tamo je ima najviše; školjka, lavandin, mašina, bojler.
Čini se da moran ponovit radnju, dali zbog mjehura, dali zbog ideje?
