Čovik danas otvori hrvatske portale i prvo šta se zapita jest živi li on u Hrvatskoj ili u Srbiji.
Vučić doručkova, Vučić ruča, Vučić nešto izjavija, srpski studenti prosvjeduju, Ćacilend ovakav, Ćacilend onakav. Ako nije Srbija, onda je Torcida. Ako nije Torcida, onda opet Vučić.
I tako ukrug, iz dana u dan.
Gledam ja to i sve mi se više čini da je neko našim velikim medijima podilija jednu zajedničku šprancu:
Pišite o svemu, samo nemojte previše kopat po hrvatskim bolnim točkama!
I stvarno, kad su izbori u Srbiji, hrvatski mediji rade ka da se bira hrvatski predsjednik, premijer i papa zajedno. Prati se svaki glas, svaka izjava, svaka svađa i svaki prosvjed. Analitičara toliko da ih čovik može izvozit u pola Europe.
A kad su izbori u Hrvatskoj?
Onda odjednom svi nekako slično pišu, slično misle i slično zaključuju. Jedna politička stranka redovito dobije glavnu pozornicu, a ostalima šta ostane. Ko da su građani dužni gledat samo ono šta im se servira.
Ali pustimo izbore. Mene zanima nešto drugo.
Di su nestale naše velike hrvatske afere?
Di je nestala priča o otpadu u Gospiću? Jesu li nestale tisuće tona otpada ili je samo nestalo novinarskog interesa?
Di je Salonit? Di su ljudi iz Vranjica? Di je azbest? Di su radnici i obitelji koji godinama traže odgovore? Nisu to ljudi iz neke daleke države. To su naši susidi, naši građani, naši problemi.
A Beroš? Šta je s aferom bivšeg ministra zdravstva? Di su ona velika pitanja o javnom zdravstvu, nabavama i odgovornosti?
Šta je s našom kninskom kraljicom Rimac?
A šta je sa Žapcem? Ups, pardon, bivšom ministricom Žalac!
Di je afera Medikol? Di su svi oni silni novinarski specijali, analize, obećanja da će se sve istražit do kraja?
Ne tvrdim ja da se o tim temama nikad ne piše. Piše se. Ali pitam se zašto tako ozbiljne priče često ne dobiju onu svakodnevnu žestinu koju bez problema pronalazimo kad se izvještava o događajima priko granice.
Jer za Vučića očito uvik ima prostora. Za hrvatske afere prostor se nekako puno teže pronađe.
I šta se dogodilo s onim velikim, hrabrim, neovisnim novinarstvom koje svakoga propituje jednakom žestinom?
Svima maca papala jezik?
Nemojte me krivo razumit. Neka se prati Srbija. Neka se prati Vučić. Neka se prati Torcida. Neka se prati svaki prosvjed i svaka politička kriza.
Ali, ljudi moji, može li se uz sve to pratit i vlastita država?
Može li se jednako uporno pitat ko je odgovoran za otpad, za azbest, za sumnjive javne nabave i za svaki euro javnog novca?
Može li se o hrvatskim problemima pisat dok se ne dobiju odgovori, a ne samo dok je tema zanimljiva za naslovnicu?
Jer novinarski posao ne završava objavom afere. On tu tek počinje.
Nije dovoljno objavit da je neko pod istragom, stavit njegovu sliku na naslovnicu i nakon nekoliko dana prijeć na novu senzaciju.
Građani imaju pravo znat kako postupci napreduju, šta rade institucije, šta je dokazano, šta nije i ko će na kraju odgovarat ako se utvrdi krivnja.
A ne da se ozbiljne teme izgube između Vučićeva govora i nove rasprave o Torcidi.
I zato me sve manje zanima šta je Vučić danas reka, a sve više zašto se o našim problemima ne govori jednako glasno i jednako dugo.
Nije problem šta hrvatski mediji gledaju priko granice. Problem je kad od silnog gledanja priko granice zaborave pogledat kroz vlastiti prozor.
A kroz taj prozor imaju šta vidit.
Od Gospića do Vranjica. Od zdravstva do pravosuđa. Od lokalnih problema do velikih državnih afera.
Materijala za novinarstvo imamo koliko nas volja.
Samo triba imat volje, upornosti i jednaka mjerila za sve.
A dotad, dragi naši veliki mediji, nastavite vi pratit Vučića, Ćacilend, srpske studente i Torcidu.
Mi ćemo i dalje postavljat pitanja o onome šta se događa u našem dvorištu.
Jer Hrvatska nije ostala bez problema. Samo se ponekad čini da su neki mediji ostali bez pitanja.
