U četvrtak 26. veljače s početkom u 18 sati u suorganizaciji Matice iseljenika, Hrvatske bratovštine „Bokeljska mornarica 809“ i Hrvatskog pomorskog muzeja programski suradnik Hrvatske matice iseljenika – podružnice Split povjesničar Mate Božić (ujedno i voditelj Škole heraldike – Klis) održat će izlaganje pod naslovom „Heraldička baština Bokokotorskog grbovnika iz 18. stoljeća“. Naime, zahvaljujući suradnji triju navedenih institucija (Hrvatske bratovštine „Bokeljska mornarica 809“ Split, Hrvatskog pomorskog muzeja i Hrvatske matice iseljenika – podružnica Split) navedeno predavanje bit će ujedno i završni događaj programa ovogodišnjih Tripundanskih svečanosti u Splitu.
Manifestacija „Tripundanske svečanosti – Dani Boke u Splitu“, kojom se željelo obilježiti tradicionalni Tripundan (3. veljače) – kao iznimno važan događaj za zajednicu Kotorana i Bokelja uopće – kao i nastojalo podsjetiti hrvatsku javnost na značenje i vrijednost Boke kotorske u povijesti i kulturi hrvatskog naroda uopće, započela je 3. veljače u 18 sati, upravo na spomendan svetog Tripuna u splitskoj crkvi Sv. Filipa Nerija. Tom prilikom je misno slavlje predvodio don Josip Mužić, dok je uoči euharistije Mali admiral Vladimir Perković izgovorio lode svetom Tripunu, nebeskom zaštitniku grada Kotora.
Zatim je 9. veljače u Hrvatskom domu u Splitu održan koncert na kojem je nastupio Gradski zbor Brodosplit kao i dječja klapa „Maestral“, a prikazan je i dokumentarni film pod naslovom „150. godina proslave blagdana sv. Tripuna u Splitu“, kojeg je režirao splitski skladatelj i glazbenik Miki Nopling. Naime, prva zabilježena proslava svetog Tripuna na području današnje Republike Hrvatske održana je davne 1873. godine upravo u gradu pod Marjanom. Također je u Hrvatskom pomorskom muzeju Split na tvrđavi Gripe u četvrtak 19. veljače otvorena izložba „Ušuškani morski litrati“ – u suradnji s Umjetničkom likovno-književnom unijom „Vlaho Bukovac“ Split.
Naposljetku, navedeno heraldičko-povijesno izlaganje o prostoru Boke kotorske, čija važnost se ovim nizom manifestacija tijekom mjeseca veljače nastojala iznova osvijestiti u javnosti Hrvatske, bit će ujedno i završni događaj ovogodišnjih Tripundanskih svečanosti u Splitu. Tako tijekom prvih desetljeća 18. stoljeća na području Boke kotorske nastaje jedna u nizu brojnih kopija glasovitog prvog hrvatskog grbovnika Korjenić-Neorića iz 1595. (nastankom vezanog uz dubrovačko područje). Riječ je o inačici koja se od ostalih izdvaja po vrlo velikom broju dodanih heraldičkih znamenja domaćih rodova u odnosu na druge do danas sačuvane varijante spomenute zbirke grbova. Stoga se to heraldičko djelo s pravom može nazvati Bokokotorskim grbovnikom.
U njemu je moguće uočiti grbove obitelji i rodova koji potječu iz cijelog niza gradova i mjesta Bokokotorskog zaljeva, a koji su se, nakon završne faze oslobađanja tih hrvatskih krajeva od Osmanlija, ovim grbovnikom nastojali predstaviti mletačkim vlastima kao stoljetni nositelji drevnih plemićkih privilegija. Konačni cilj nastanka te heraldičke zbirke, prema tome, bila bi prezentacija plemstva i stjecanje odgovarajućih povlastica u okviru struktura Mletačke Republike, i to u krugu onih stanovnika Boke koji su se smatrali osobito zaslužnima što su ti krajevi naposljetku biti oslobođeni vlasti Osmanlija.
Sam prostor Boke kotorske predstavlja razgranat niz zaljeva (Hercegnovski zaljev, Morinjski zaljev, Risanski zaljev, Tivatski zaljev, Kotorski zaljev) smješten u južnome dijelu istočne obale Jadranskoga mora, koji je danas sastavni dio Crnogorskoga primorja, odnosno Republike Crne Gore (od 1945. godine). Međutim, tijekom ranog srednjeg vijeka isti prostor je bio djelomično unutar granica Bizantskog Carstva (Kotor), ali i dviju susjednih kneževina Travunje i Duklje. S obzirom na tadašnju važnost Risna sve do XII. st. cjelokupni bokokotorski zaljev se nazivao Risanskim (Sinus Rhisonicus), dok je anonimni kroničar iz Bara (pop Dukljanin) u svojem djelu (također iz XII. stoljeća) Travunju i Duklju ubrajao u sastav Crvene Hrvatske (Croatia Rubea), koja se prostirala od mjesta „Dalme“ (možda nekadašnji Delminium/Duvno ili današnji Omiš na ušću Cetine) pa sve do grada „Bambalone“, tj. Drača u današnjoj Albaniji.
Opisani hrvatski identitet navedenog prostora – što su zabilježili i onovremeni bizantski kroničari – očuvao se i u kasnijim stoljećima (u djelima: A. Dandola, M. Orbinija, J. Lukarevića, J. Rastića, S. M. Crijevića), pa i kada je (od 1186. do oko 1360. godine) bio pod vlašću srpskih vladara Nemanjića. U to vrijeme Kotor prerasta u najvažnije trgovačko-prometno čvorište cjelokupnog zaljeva, koji će upravo po tom gradu ponijeti svoje današnje ime. Tijekom druge polovice XIV. stoljeća nad Kotorom i njegovom okolicom izmjenjivale su se različite vlasti: zetske vladarske kuće Balšića, ugarsko-hrvatske države (1371.–1384.), kao i Bosanskog Kraljevstva pod Kotromanićima (1384.–1391.), dok je u razdoblju od 1391. do 1420. Kotor nekoliko desetljeća uživao i period samostalnosti. Naposljetku, grad Kotor s južnim dijelom Boke kotorske od 1420. godine postupno postaje dijelom prekojadranskih stečevina Mletačke Republike, kojima se od 1423. pridružuje područje Paštrovića (između Budve i Bara), te od 1442. godine i grad Budva.
Od kraja XV. stoljeća pa sve do početka XVIII. stoljeća Osmanlije predstavljaju trajnu opasnost za stanovništvo bokokotorskog područja. Tek tijekom Morejskog rata (1684.–1699.) dolazi do mletačke kopnene i pomorske vojne akcije koja je naposljetku dovela do oslobađanja sjeverozapadne obale od Risna (1684.) do Kotora (1687.) te cjelovitim pripajanjem današnje Boke kotorske mletačkim južnojadranskim posjedima. Upravo u povijesnom razdoblju kada nastaje Bokokotorski grbovnik – o kojem će u ovom predavanju biti riječi – zahvaljujući svojim iznimnim doprinosima u okviru vojne službe Mletačkoj Republici za vrijeme Kandijskog i Morejskog rata, gradovi Perast, Prčanj i Dobrota oslobađaju se od upravne jurisdikcije grada Kotora. Ta okolnost, uz trajni prestanak ratnih sukoba kao i stvaranje preduvjeta za slobodnu plovidbu južnim dijelom Jadranskog mora, omogućilo je nagli gospodarski uspon navedenih mjesta.
Škola heraldike – Klis
