Žličica je učinila svoje, posredstvom desne mi ruke, kava se sjedinila s medom i motivirala integriranog spisatelja u meni da rezonira s jednako integriranom pojavom.
Sasvim očekivana i prirodna lančana reakcija.
U zadnje vrime nepotpunost se odbija od mene, upravo iz razloga jer napuštan prijašnje nedovršenosti. Srdačno pozdravljan starog sebe i kucan na vrata novom, potpunom ja.
Šta to podrazumijeva?
Za mene biti potpun znači biti temeljit u radu bilo koje vrste, ujedinjen tj. koherentan u vlastitoj srži, čvrst i usmjeren u nastojanjima, pravovremen u odlukama, otvoren ali i intuitivno selektivan prema okruženju.
Isto tako, smatran da je bitno uočit mane, nedostatke i “greške” u koracima, potom ih osvijestit, onda prihvatit, pa pročistit, te naposlijetku transformirat u samospoznaju.
Tek tada postaješ vjerodostojan primjer sebi i drugima.
A možeš i zaglavit u otporu.
Između stvaranja ove i protekle rečenice prošlo je oko pet minuti, čini se da je vibracija riječi otpor učinila svoje, usporila mi je tijek misli, nastojala me demotivirati u progresu ove kolumne, no koristeći metodu uočavanja/osvještavanja/
Moglo se dogodit i da zapnen u otporu, ali onda niti ja, niti vi, dragi čitatelji, ne bismo imali vjerodostojan primjer primjene onoga šta pišen.
Slijediti riječi djelima je ujedinjenost.
Ako su riječi dezintegrirane s postupcima, vrlo brzo slijedi raskrinkavanje i nepovjerenje okoline.
Iskrena autentičnost je kontinuirana i neponovljiva.
Nju ne možete opovrgnuti, kopirati niti preuzeti.
