Evo čitam jutros na jednom od najčitanijih portala kako su porezni obveznici platili oko 850.000 eura za repatrijaciju 845 hrvatskih državljana koje je ratna eskalacija zatekla na Bliskom istoku. I sad bi svi trebali klimati glavom i govoriti kako je to normalno i kako država mora pomoći.
Da, država treba pomoći svojim građanima kad zagusti. Ali isto tako postoji nešto što se zove osobna odgovornost.
Bliski istok nije jučer postao nestabilan.
Godinama je jasno da je to područje politički i vojno zapaljivo. Unatoč tome ljudi tamo odlaze živjeti, raditi ili provoditi odmore jer su plaće veće, život izgleda luksuznije i mnogima je to prilika za brzu zaradu.
I sad kad je eskaliralo svi se vraćaju kući, a račun stiže nama.
Ljudi u Hrvatskoj jedva krpaju kraj s krajem, bore se s cijenama, kreditima i režijama, a iz proračuna bez puno pitanja ode gotovo milijun eura za evakuaciju.
Znam osobno nekoliko ljudi koji su tamo otišli upravo zbog novca i načina života koji se tamo nudi. Njihova odluka, njihov izbor. Ali kad se situacija zakomplicira, onda odjednom svi očekuju da država odnosno porezni obveznici riješe problem.
Solidarnost je važna i država mora pomoći svojim građanima u opasnosti. Ali isto tako mora postojati granica između pomoći i toga da porezni obveznici stalno pokrivaju cijenu tuđih svjesnih odluka i rizika.
Jer dok god poruka bude da možeš otići gdje god želiš, riskirati koliko hoćeš i živjeti kako hoćeš, a kad zagusti država će sve platiti, ovakve rasprave neće nikada prestati.
