Tri šahte koje su preživjele Jugoslaviju, demokraciju i sva obećanja
Postoje u našem kvartu tri šahte. Ne obične šahte. Ne, ne. Ovo su šahte s karakterom, iskustvom i ozbiljnim stažem. Tri komunalna veterana koja, prema svemu sudeći, zadnji put nisu očišćena još od davne 1990., u vremenu kada je država imala drugo ime, televizor antenu, a telefon brojčanik.
Od tada do danas, promijenili su se predsjednici, valute, režimi, asfalt, susjedi, automobili i modne katastrofe, ali sadržaj šahti ostao je vjeran tradiciji. Stabilan. Nepokolebljiv. Konzerviran kao dobra domaća zimnica.
Stanari su, kažu, upozoravali stotine puta, ja tisuće. Toliko puta da bi čovik pomislio da su prijave završile kao posebna književna kategorija, “fantastika lokalne samouprave”.
„Bit će riješeno“, govorilo se valjda kroz desetljeća. I stvarno, riješeno je tako da se ništa nije riješilo.
U međuvremenu, grad je zasadio ona slavna stabla. Lijepa, mlada, perspektivna. Toliko su dugo tu da su njihovi prvi otpali listovi još uvijek uredno pohranjeni uz zid, kao prirodni arhiv komunalnog nemara. Ako se kojim slučajem jednog dana krene s čišćenjem, postoji realna mogućnost da se pronađu arheološki slojevi: list iz 1993., opušak iz 1998., možda i izgubljeno predizborno obećanje iz 2005.
Nije isključeno da bi stručnjaci trebali prvo obaviti iskapanje, pa tek onda čišćenje.
Možda bi ove tri šahte trebalo zaštititi kao kulturno dobro. Postaviti ploču:
“Ovdje počiva nada stanara da će netko doći očistiti odvod. 1990. – danas.”
Turistička zajednica mogla bi organizirati ture:
“S live strane vidite originalni mulj iz bivše države, netaknut desetljećima. Fotografiranje dopušteno, ali bez bacanja kamenčića, ekosustav je osjetljiv.”
Naravno, problem postaje posebno zanimljiv kad padne malo jača kiša. Tada kvart ne dobije samo oborine, dobije i adrenalinski park, s improviziranim jezerima, slapovima i osjećajem da živite između Venecije i dokumentarca o klimatskim katastrofama.
Ali možda smo mi samo nestrpljivi. Jer ako je trebalo 35 godina da se šahte ne očiste, možda postoji veliki plan. Dugoročna strategija. Vizija za 2050.
Do tada, neka mulj čuva uspomene. Netko ipak mora održavati kontinuitet povijesti.
Jer dok se države raspadaju, vlasti mijenjaju i obećanja blijede, naše tri šahte ostaju. Vjerne. Pune. I ponosno neočišćene.
