Fotografije nedavno uređenog dječjeg igrališta u Ulici Petra Kružića ostavljaju gorak okus. Sprave išarane, podloga oštećena, klupe devastirane. Prostor koji je trebao biti mjesto dječjeg smijeha i bezbrižne igre pretvoren je u kulisu nemara i destrukcije.
Ono što posebno zabrinjava nije samo materijalna šteta jer ona će se, prije ili kasnije, sanirati. Puno je veća šteta u poruci koja se šalje: da je lakše uništiti nego stvarati, lakše išarati nego zasukati rukave.
Umjesto devastiranja, ti isti pojedinci mogli su izabrati nešto posve suprotno. Mogli su uzeti kist u ruke i uljepšati zidove murala vrijednih divljenja. Mogli su pomoći u uređenju kvarta, posaditi stablo, popraviti klupu, sudjelovati u nekoj akciji za dobrobit zajednice. Energija koja je potrošena na uništavanje mogla je biti usmjerena na stvaranje i tada bi danas svi govorili o lijepom primjeru, a ne o sramoti.
Javni prostor pripada svima nama. Svaka klupa, svaka sprava i svaki komad podloge plaćeni su zajedničkim sredstvima. Kada netko to uništi, ne uništava “tuđe” nego naše. Uništava prostor vlastitog djetinjstva, susjedove djece, prijatelja i budućih generacija.
Vrijeme je da kao društvo jasno kažemo: vandalizam nije bunt, nije hrabrost i nije “fora”. To je čin slabosti i nedostatka odgovornosti. Prava snaga pokazuje se u izgradnji, u doprinosu, u tome da iza sebe ostavimo nešto bolje nego što smo zatekli.
Jer grad se ne voli riječima nego djelima.
