Keith Christensen američki je konceptualni umjetnik i dizajner s više od dvadeset godina iskustva u radu na filmovima i televiziji. Za Solin Live govori o sebi, svojem radu i Villeneuveovoj Dini.
Za početak, možete li se predstaviti i ukratko reći našim čitateljima nešto o sebi i svojem umjetničkom obrazovanju i iskustvu?
Zovem se Keith Christensen. Imam 52 godine, u braku sam 24 godine, otac sam već 20 godina, a u industriji zabave kao umjetnik radim gotovo 30 godina. Crtam, slikam, kiparim i izrađujem razne predmete još od djetinjstva. Filmovi i televizijske serije oduvijek su me zanimali i nadahnjivali. Moja baka i ujak bili su nadareni umjetnici i pružali su mi veliku podršku, baš kao i ostatak obitelji. Provodio sam sate i sate izrađujući slike i predmete nadahnute serijom ili filmom kojim sam u tom trenutku bio opsjednut.
Crtanjem se bavite još od djetinjstva, a poslije ste studirali umjetnost u Milwaukeeju u Wisconsinu. Kada ste shvatili da se profesionalno želite baviti konceptualnim dizajnom i što vas je potaknulo na tu odluku?
Prvotno sam se preselio u Los Angeles kako bih radio u radionicama za izradu filmskih stvorenja. Već na samom početku pružile su mi se brojne prilike da sudjelujem u cijelom procesu: od dizajniranja, kiparenja, izrade kalupa i lijevanja do bojanja, nanošenja filmske šminke i upravljanja lutkama. Sve do otprilike 2010. radio sam na različitim mjestima, a onda sam dobio ponudu za izradu konceptualne umjetnosti u odjelu za kostimografiju jednog filma. Od tada je konceptualna umjetnost postala moj glavni fokus, uz povremene kiparske poslove. Sve se to razvilo nekako prirodno, a ne kao rezultat neke unaprijed donesene odluke.
Dugo ste godina radili u filmskoj industriji. Kako ste se prvi put probili u Hollywood i s kojim ste se najvećim izazovima suočili na početku karijere?
Kad sam se 1997. preselio u Los Angeles, nisam imao ni računalo ni mobitel. Komunikacija i pristup informacijama bili su potpuno drukčiji nego danas (vau, zvučim staro). Blue Book i LA 411 bili su industrijski adresari — fizičke knjige spiralnog uveza — koji su mi pružili nekoliko imena i telefonskih brojeva. Sastavljao bih kolaže od svojih skica, dodao ime i telefonski broj, a zatim tražio faks-uređaj s kojega bih ih mogao poslati. Bilo je mnogo poziva na nepoznate brojeve: „Na sastanku je…”, „Nazvat ćemo vas za dva tjedna” i tako dalje. Kad bih napokon dobio priliku za razgovor za posao, morao sam se snalaziti po Los Angelesu uz pomoć karte. Bez GPS-a. Bila je to uzbudljiva, stresna i mučna pustolovina.
Svaki konceptualni umjetnik s vremenom razvije vlastiti vizualni jezik. Koji su umjetnici, filmaši ili drugi utjecaji najviše oblikovali vaš rad i umjetnički stil?
Rođen sam 1974., pa su na mene snažno utjecali filmovi s kraja sedamdesetih i iz osamdesetih godina. Spielberg i Lucas na neki su način obilježili to razdoblje, ali velik utjecaj imali su i filmovi poput Trona i Tamnog kristala (The Dark Crystal). Brian Froud (The World of the Dark Crystal, Master Snickup’s Cloak, Faeries) bio mi je jedan od omiljenih umjetnika u djetinjstvu, a to je i danas. Ron Cobb, kao i, naravno, Ralph McQuarrie, oblikovali su izgled mnogih mojih omiljenih filmova. Kako sam odrastao, počeo sam otkrivati ilustratore zlatnog doba, poput N. C. Wyetha, Deana Cornwella, J. C. Leyendeckera i Arthura Rackhama, te uočavati njihov utjecaj na suvremenu konceptualnu umjetnost. U usporedbi s tim ljudima, ja sam potpuni amater.
Karijeru ste započeli izrađujući fizičke skulpture i makete, a zatim ste prešli na digitalni 2D i 3D konceptualni dizajn. Kako je ta promjena utjecala na vaš kreativni rad i nedostaje li vam ponekad rad s tradicionalnim materijalima poput gline?
Nedostaje mi. S vremena na vrijeme ukaže mi se prilika za neki praktični, fizički rad i u tome doista uživam. Prvih pet godina karijere radio sam bez računala, pa sam svu dvodimenzionalnu umjetnost stvarao olovkom, perom i tušem, akrilnim i uljanim bojama. Imao sam veliku sreću što sam na početku karijere dobio priliku raditi u radionicama koje su mi praktički plaćale da učim kiparstvo, izradu kalupa, lijevanje, bojanje, nanošenje filmske šminke i upravljanje lutkama. Sve to iskustvo poslije mi je pomoglo u razvoju konceptualne umjetnosti.
Vaš portfolio obuhvaća povijesne spektakle, filmove o superjunacima i znanstvenu fantastiku. Sudjelovali ste u produkcijama kao što su Dunkirk, Apocalypto, Posljednji samuraj, Ghost in the Shell i 300, kao i u franšizama Ratovi zvijezda, Zvjezdane staze i X-Men. Možete li nam reći nešto o svojem doprinosu nekim od tih produkcija i koji vas je projekt najviše izazvao ili nadahnuo?
Rad na filmu 300 bio je zanimljiv jer Zack Snyder u to vrijeme još nije bio osobito poznat. Vidio sam probnu snimku koju je napravio kako bi predstavio vizualni izgled filma. Svi smo znali da radimo na nečemu drukčijem, ali nismo imali pojma hoće li film biti dobar. Na kraju sam otišao pogledati film s prijateljem Constantineom Sekerisom, kolegom konceptualnim umjetnikom i dobrim prijateljem kojeg poznajem praktički cijelu karijeru. Bio je toliko oduševljen da je gotovo ustao i počeo vikati u kinu (Grk je). Bilo je sjajno.
Rad na sedmom filmu Ratova zvijezda bio je uzbudljiv, ali na kraju i razočaravajući jer sam na njemu mogao raditi svega nekoliko tjedana, prije nego što je kostimograf Michael Kaplan otišao u Englesku. Produkcija mu nije dopustila da sa sobom povede baš nikoga iz američke ekipe.
Rad na filmu Zvjezdane staze: U tami (Star Trek Into Darkness) bio je vrlo zabavan jer je odjel za kostimografiju zauzeo cijelu zvučnu pozornicu u studijskom kompleksu. Svako jutro i večer prolazio bih pokraj scenografija koje su se upravo gradile. Vidio sam golemu špilju i neobično vozilo, za koje sam poslije saznao da su zapravo Špilja šišmiša i vozilo Šišmiš iz filma Vitez tame: Povratak. Bilo je zabavno upoznati neke članove glumačke ekipe i vidjeti dio unutrašnjosti svemirskog broda.
Dunkirk je za mene bio poseban jer nisam imao nikakav konceptualni doprinos, osim u pogledu poza i kompozicije. Zato sam se poigravao stilom i načinom rada kako bi mi projekt bio zanimljiv. Kostimograf Jeffrey Kurland ima sjajnu energiju, pa mi nikada nije bilo dosadno.
Na filmu Apocalypto radio sam u tvrtki Captive Audience, radionici za filmske efekte šminke i izradu različitih predmeta. Osmislio sam niz dizajna majanskih šminki, tetovaža, nakita i oslikavanja tijela, ali sav je taj posao na kraju pripao talijanskoj ekipi koja je radila na filmu Pasija. Nakon toga prebacio sam se na dizajniranje životinja, primjerice majmuna i tapira. Mogao sam otići na snimanje u Meksiko, ali kći mi se trebala roditi, pa sam ostao u Los Angelesu. Odluka je bila jednostavna. Najbolje što mi je taj posao donio bilo je poznanstvo s Johnom Donahueom, mojim dugogodišnjim prijateljem, kolegom umjetnikom i sjajnim čovjekom.
Tijekom karijere surađivali ste s nekim od najpoznatijih svjetskih redatelja, među kojima su Denis Villeneuve, Christopher Nolan, Zack Snyder, James Cameron i Mel Gibson. Po čemu se vaša kreativna suradnja razlikuje od redatelja do redatelja i što svakoga od njih čini posebnim iz perspektive konceptualnog umjetnika?
U mnogim slučajevima s redateljem se sastaje samo voditelj odjela, primjerice kostimograf ili scenograf. Nekoliko sam puta bio u blizini Jamesa Camerona, ali nikada me osobno nisu upoznali s njim. S Melom Gibsonom i Christopherom Nolanom kratko sam se susreo. Sa Zackom Snyderom imao sam nekoliko interakcija tijekom rada s različitim kostimografima, ali ništa posebno duboko.
Najiskrenije i najproduktivnije razgovore — premda su i oni bili relativno kratki — imao sam s Denisom Villeneuveom. Rijetko se dogodi da kostimograf ili scenograf prepozna vrijednost izravne veze između redatelja i konceptualnog umjetnika. To bi, čini se, trebalo imati očite prednosti, no prečesto potreba za kontroliranjem pristupa i održavanjem vlastitih pozicija prevlada nad zdravom i produktivnom suradnjom.
Posebno bih želio razgovarati o filmu Dina. Adaptacija Denisa Villeneuvea dobila je brojne pohvale zbog svojega iznimnog vizualnog identiteta, osobito dizajna Sardaukara, Harkonnena, Bene Gesserit i drugih frakcija. Možete li nam opisati svoj kreativni proces? Što vas je nadahnulo pri osmišljavanju tih dizajna i kako je bilo surađivati s Denisom Villeneuveom na oživljavanju svijeta Franka Herberta?
Dina je u mnogočemu bila posao iz snova. Sjajno je bilo raditi s Jacqui West, a čini se da je moj pristup dizajnu odgovarao Denisovu senzibilitetu. Jacqui i ja počeli smo s referencama, razgovorima i skicama. Ona ima čvrstu podlogu u povijesti umjetnosti i modi, dok mene oduvijek privlače kulturna antropologija i sve neobičnosti žanrovske umjetnosti, pa smo činili dobar tim.
Napravio bih skicu, a zatim bismo je poslali Denisu ili mu je pokazali preko Zooma, nakon čega bi nam dao svoje komentare. Oduvijek su mi se sviđali dizajni iz Lynchove verzije filma, ali Denisova estetika bila je mnogo jednostavnija i brutalističkija. To se odlično poklapalo s oblicima i linijama koje spontano koristim u svojem radu. Upravo to volim crtati.
Naravno, inspiraciju smo tražili i u svemu što je već bilo napravljeno, uključujući dizajne Moebiusa i Jodorowskyja (autori strip serijala Incal, op. prev.) te prvo ilustrirano izdanje knjige. Jednog dana dok sam radio, na računalu mi se vrtio dokumentarac o Jodorowskyju. Cijelo je iskustvo djelovalo nevjerojatno nadrealno. Mislim da mi se nešto takvo više nikada neće ponoviti.
Herbertova Dina mnogo je više od znanstvene fantastike — bavi se politikom, religijom, ekologijom i ljudskom prirodom. Koliko vam je Herbertova filozofija bila važna pri dizajniranju likova i civilizacija za film u usporedbi s čisto vizualnim aspektima?
Dubina Herbertova romana svakako nas je potaknula da pokušamo stvoriti svijet koji će djelovati uvjerljivo i ukorijenjeno u stvarnosti. Za mene je najzabavniji izazov u svakom projektu znanstvene fantastike, fantastike, horora ili filma o superjunacima osmisliti dizajne koji su vizualno privlačni, ali istodobno omogućuju gledatelju da prihvati prikazani svijet kao stvaran te da u njemu do izražaja dođe autentična ljudska drama.
Kad gledam film, nije mi dovoljno da samo vidim nešto što dobro izgleda — želim da me film dirne i ostavi na meni nekakav trag. Rijetke su prilike kada mogu sudjelovati u filmu koji to uspijeva postići, ali tada je iskustvo doista posebno.
Konceptualni umjetnici često stvaraju desetke, pa i stotine ideja koje nikada ne završe na ekranu. Postoji li neki dizajn iz Dine ili nekog drugog filma na koji ste bili posebno ponosni, ali koji na kraju nije upotrijebljen?
Proces dizajniranja za Dinu bio je prilično dobro organiziran i izravan. Postoje varijante dizajna koje mi se sviđaju, ali nijednu ne bih izdvojio kao bolju od one koja je na kraju upotrijebljena. Ako išta, volio bih da smo imali više vremena za istraživanje različitih mogućnosti.
S druge strane, na Marvelovim projektima postoji mnogo neiskorištenih radova koje smatram nekima od svojih najboljih. Možda ih nikada nećemo vidjeti jer studiji sve strože ograničavaju umjetnicima objavljivanje radova na internetu. Nekada smo mogli pokazati sve što smo napravili čim bi film izašao. Danas umjetnik putem društvenih mreža može doći do čitave baze obožavatelja. To ima prevelik utjecaj i preveliku težinu da bi studiji to dopustili. Kao i kod svih masovnih medija, narativ se mora kontrolirati.
Kad se osvrnete na svoju iznimnu karijeru, postoji li neki dizajn, film ili projekt koji smatrate svojim najvećim postignućem i zašto?
To je vjerojatno pitanje koje mi najčešće postavljaju. Teško je odgovoriti jer je svaki projekt kombinacija različitih iskustava. U mnogočemu su Dina 1 i 2 bile savršeni projekti. Volim rad Denisa Villeneuvea; bio sam oduševljen kad sam čuo da će režirati Dinu, jednu od mojih omiljenih knjiga.
Nisam mogao vjerovati da su me angažirali ne jednom, nego dvaput, u dva različita odjela za kostimografiju koja su radila jedan za drugim. A Jacqui je bila iznimno otvorena za suradnju.
Ipak, pred kraj rada na drugom filmu saznao sam da su me pojedini članovi produkcije manipulirali i lagali mi. Usprotivio sam se tome i sada sam na crnoj listi tvrtke Legendary Pictures. Takav je Hollywood. To mi je pokazalo da, kao i u svakom odnosu, i takvo iskustvo može biti najbolje i najgore moguće — sve ovisi o tome u kakvoj se situaciji nalazite.
Osim rada u filmskoj industriji, postoje li neki osobni umjetnički projekti, hobiji ili drugi kreativni interesi kojima se strastveno bavite?
Razvijam brend koji će obuhvaćati umjetnička djela s biblijskim motivima, s ciljem da budu poticajna na razmišljanje i informativna. Očito je da je Herbertova Dina bila nadahnuta trima monoteističkim tradicijama i da su one utjecale na nju, iako je njegov pristup bio prilično pesimističan i polemičan. Nadam se da ću privući pozornost ljudi iz različitih krugova kako bi ponovno razmotrili te teme i zapitali se je li pogled na njih kroz prizmu 20. stoljeća doista najbolji mogući pristup.
Pomogli ste oblikovati vizualne svjetove Dine, Ratova zvijezda, Zvjezdanih staza, Avatara, Batmana, Crne Pantere i mnogih drugih kultnih produkcija. Gledajući unatrag, koji vam je izmišljeni svijet bilo najispunjavajuće pomagati stvarati i zbog čega je to iskustvo bilo posebno?
Za mene se, u konačnici, ne radi o određenom projektu ili izmišljenom svijetu, nego o trenucima kada se projekt, ljudi, radno okruženje i kreativni proces savršeno usklade. Takvi su trenuci rijetki i kratkotrajni, ali doista čarobni. To su izvanredne prilike da izrazite svoje vizualne ideje, da ih kolege vide i cijene, a zatim, nadamo se, i šira publika.
Uvjeren sam da svi kreativni ljudi teže stvaranju nečega što će ostaviti trag — nečega što će na druge utjecati onako kako na nas utječu djela koja volimo. Zato nikada nismo sasvim zadovoljni vlastitim radom. Kad ste nečemu toliko blizu, ono vas ne može pogoditi na isti način na koji vas pogodi tuđe djelo.
Za kraj, kakvi su vam planovi za budućnost? Postoje li neki nadolazeći projekti o kojima nam smijete nešto otkriti? I koju biste poruku poslali našim čitateljima u Hrvatskoj i ljubiteljima filma diljem svijeta?
Filmska industrija i svijet prolaze kroz promjene bez presedana. Unatoč promjenama u tom okruženju, nastavit ću crtati, slikati i kipariti u nadi da će uvijek postojati netko tko će to željeti.
Postoji nekoliko mogućih nadolazećih projekata o kojima bih mogao govoriti, ali još važnije, pozivam vaše čitatelje da svoje projekte podijele sa mnom i drugim kreativcima diljem svijeta. Sada nam je više nego ikada potrebno povezivati se, podupirati jedni druge i međusobno se motivirati kako bi umjetnost ostala živa i relevantna.
Volim film i nadam se da će filmska industrija nastaviti angažirati ljude poput mene.
