Roger Ward je australski glumac i pisac. Često nazivan „kraljevskom ličnosti Ozploitationa, ovaj glumački veteran i pisac danas s pravom za sebe kaže da je „posljednji koji stoji na nogama iz jedne neponovljive generacije umjetnika. Od djetinjstva u kojem je zabavljao vršnjake, preko radijskih angažmana s petnaest godina, pa sve do kultnih uloga u naslovima kao što su Stone, The Man from Hong Kong i, naravno, Millerov bezvremenski Pobjesnjeli Max, Ward je izgradio karijeru na sirovoj karizmi i beskompromisnoj predanosti glumačkoj umjetnosti, a za Solin Live govori upravo o tome
Prije svega, možete li se predstaviti i reći našim čitateljima nešto više o sebi i svojoj umjetničkoj pozadini?
Moje ime je Roger Ward i ja sam australski glumac i pisac. Ovdje sam već jako, jako dugo. Toliko dugo da me zapravo smatraju jednim od posljednjih preživjelih, budući da moji glumački kolege i suradnici odlaze s ovog svijeta dramatičnom brzinom. I premda me smatraju jednim od „pionira novog vala australskog filma, ne namjeravam spavati na lovorikama. Nastavit ću raditi i stvarati slike u kojima ćete vi, šira javnost i filmski obožavatelji, nadam se, uživati. Ipak, nisam glumac od samo jedne uloge jer imam i drugi adut u rukavu, a to je pisanje. Upravo sam tom pothvatu posvetio tisuće sati stvarajući vlastita djela te uređujući i prepravljajući tuđa u sklopu kućne radinosti koju dijelim sa svojom suprugom, novinarkom rođenom u Indiji i školovanom u Londonu, Jayashree Pillay.
Kako ste se uopće počeli zanimati za glumu? Možete li nam reći nešto o svojim počecima i kako ste ušli u australsku filmsku industriju?
Kao dijete uvijek sam bio egzibicionist, uvijek onaj kojemu su se ostala djeca okretala radi zabave i smijeha. Izazvao sam mnogo teških posjekotina i slomljenih kostiju, ali dokle god su moji vršnjaci bili zabavljeni, nije me bilo briga za vlastitu sigurnost i bol sam nosio kao orden časti. Sve se pretvorilo u predivno ostvarenje kada sam imao dvanaest godina i kada je u moju školu došla producentica tražeći visoku djecu za uloge u predstavi koju je postavljala. Bio sam prvi izabran i od tada sam uvijek tražio da moje ime bude prvo na plakatu. Nisam to često dobivao, ali to me nije sprječavalo da tražim. Taj prvi službeni glumački angažman bio je čudesan. Odmah sam se pridružio amaterskim glumačkim skupinama i iz ljubavi nastupao u bezbrojnim kazališnim predstavama. Kao profesionalac počeo sam raditi za Australian Broadcasting Commission kao radijski glumac u dobi od 15 godina i godinama sam radio taj posao (u Australiji u to vrijeme nije bilo televizije, a filmovi su se snimali tek rijetko). Međutim, uz obje ove aktivnosti započeo sam i novinarsku praksu u listu Adelaide News kao reporter, budući da sam oduvijek imao dara za pisanje, a to se činilo idealnim poslom jer je moj radijski angažman bio slabo plaćen. Adelaide je grad u južnoj Australiji, za razliku od istočne Australije u kojoj se nalazi Sydney. U Sydney se nisam preselio sve do ranih 1960-ih, jer se tamo birala glumačka postava za većinu televizijskih drama i filmova.
Tijekom svoje karijere postali ste nadaleko poznati po ulogama opasnih, karizmatičnih likova. Kako ste razvili tu glumačku osobu na ekranu i tko su bili vaši najveći umjetnički uzori? Koliko mi je poznato, Marlon Brando udijelio vam je nekoliko dragocjenih savjeta tijekom vaših ranih dana na Tahitiju. Možete li nam reći nešto više o tome?
Da. Ali prije nego što počnem o ostalome, moram se osvrnuti na spominjanje Marlona Branda i Tahitija. Kao što sam ranije rekao, bio sam duboko uključen u kazališni svijet, a za tipa iz normalnog, svakodnevnog života biti gurnut u običaje i ekstravaganciju kazališnog života bilo je prilično nevjerojatno. Vidjeti kako živi „druga polovica, posjećivati lude zabave, sklapati prijateljstva s ljudima sličnih interesa, dijeliti garderobe s privlačnim djevojkama i, pod krinkom pijanstva, svjedočiti situacijama o kojima čovjek nikada ne bi ni sanjao da se nije pridružio kazališnom svijetu. Zbog toga, a i zato što sam pisac koji nije bio očaran onim malim brojem filmova koji su se u to vrijeme snimali u Australiji (scene iz divljine, gonjenje stoke, striženje ovaca, sumorne priče), pomislio sam da bi priča temeljena na životima skupine tinejdžera bila idealna tema, pod uvjetom da svaki od njih ima zaseban ideal. Započeo sam ono što će kasnije postati roman The Set, o petero tinejdžera od kojih svaki ima svoj cilj, a koji uključuje teatralnost, zabavu, manekenstvo i avanturu. Do te sam faze već vodio dnevnik o svom životu, pa sam imao bilješke i scenarije koje sam mogao dotjerati. Temelj romana napisao sam u svojoj spavaćoj sobi na prijenosnom pisaćem stroju za kartaškim stolom, uz ogorčenog brata Petera koji je pokušavao spavati dok sam ja radio duboko u noć. Uvijek sam planirao objaviti taj roman, ali glavni mi je cilj bio prodati ga za film i producirati ga u tom obliku. Dakle, s napisanom skicom, a nakon što sam čitao i pratio život umjetnika Paula Gauguina, pomislio sam da bih mogao slijediti njegov ideal i otputovati na Tahiti kako bih doradio i dovršio roman. Stigao sam tamo 1960. godine s vrlo malo novca, ali s odlučnošću da uspijem, i ostao sam šokiran kada sam vidio Marlona Branda kako sjedi u kafiću u koji sam svratio. Također sam upoznao i sprijateljio se s holivudskim glumcem Deweyjem Martinom, koji je bio na odmoru na Tahitiju, te su me preko njih dvojice pozvali na razne sastanke vezane uz nadolazeći film „Pobuna na brodu Bounty i druge filmske projekte. Moje prijateljstvo s Deweyjem i Brandom bilo je zanimljivo, zabavno i poučno; omogućilo mi je da ih gledam kako rade i učim na glumačkoj majstorskoj radionici kakva bi kod kuće bila nemoguća. Glavna stvar koju je Brando učinio za mene u glumačkoj umjetnosti bila je ta što mi je dao iznošenu knjigu koju je nosio sa sobom o umjetnosti „Stanislavskijevog sistema, glumačkog stila koji sam odlučio slijediti. Također mi je dao vrlo čvrst savjet da „spustim rolete; „u protivnom će te kupiti i prodati milijun puta. To je savjet koji sam dosljedno koristio godinama. Unajmio sam domorodačku kolibu na periferiji Papeetea i tamo živio prilično dugo radeći kao pisac i glumac. Međutim, nakon što sam završio roman, odlučio sam se vratiti u Australiju jahtom te sam proveo mnogo pustolovnih mjeseci ploveći od otoka do otoka na putu za Sydney. Po dolasku sam prodao neobjavljeni roman jednom američkom filmskom producentu, koji me zamolio da napišem scenarij i budem pridruženi producent filma. Film je postigao veliki uspjeh na kino blagajnama i zbog svog jedinstvenog sadržaja dospio na naslovnice diljem svijeta. Bio je kontroverzan i provokativan, pa je trebalo proći 40 godina prije nego što su izdavači bili spremni objaviti knjigu. I to tek nakon teških rezova i cenzure. Sada mi u roku od godinu dana izlazi nerezana, necenzurirana verzija. Siguran sam da ćete uživati u njoj, pa pripazite na nju.
A sada o mojim takozvanim ulogama opasnih tipova. Do toga je došlo samo zato što su, kada je televizija konačno stigla u Australiju, većina dostupnih poslova bila u kriminalističkim serijama u kojima su postojali policajci i kriminalci. Budući da su policajci bili stalni likovi, gostujuće zvijezde obično su glumile kriminalce, i tu sam ja uskočio. Ali koji je smisao igrati opakog, nemilosrdnog kriminalca na bilo koji drugi način osim kao opakog i nemilosrdnog?
Zato sam otvorio Brandovu knjigu i proučavao tekst kako bih svoje kriminalce učinio najgorima što mogu biti. Unatoč tome, odigrao sam i mnoge komične uloge: susjeda iz susjedstva, brižne očeve, žrtve moždanog udara, te sam pjevao i plesao kroz cijeli niz likova, od konjičkih policajaca do nemilosrdnih pljačkaša banaka, pa čak i pirata koji pjeva i pleše. Moj glumački život nije bio crno-bijeli. Što se tiče uzora, u kasnijim sam godinama cijenio Anthonyja Quinna, uglađenost Caryja Granta, pa čak i Burta Reynoldsa zbog njegove neozbiljnosti u većini njegovih slatkorječivih uloga. Lee Marvin je također bio čovjek kojemu sam se divio. No moji su likovi uglavnom moji vlastiti i ponosan sam na raznolikost koju sam uspio ostvariti tijekom godina.
Možete li nam reći nešto o takozvanom pokretu „Ozploitation? Često vas nazivaju „kraljevskom ličnošću Ozploitationa. Kako biste definirali to razdoblje i zašto ti filmovi, po vašem mišljenju, i danas privlače publiku?
Kada je film u svom pomlađenom obliku stigao u Australiju oko 1967. godine, Amerikanci su dolazili ovamo snimati jer je bilo jeftinije, a mogli su sa sobom dovesti svoje velike zvijezde i ostatak uloga popuniti lokalnim glumcima. Imao sam sreću što sam bio izabran za te sporedne uloge i nastavili su me pozivati iznova i iznova, sve dok među američkim producentima nisam stekao reputaciju nekoga tko „može obaviti posao. No tek su početkom 70-ih lokalni producenti počeli obraćati pažnju na mene i angažirati me u vlastitim filmovima. Ti su filmovi obično bili jeftini i brzo snimljeni, ali su imali sirovost kakvu sofisticirani Amerikanci nisu posjedovali, pa su ti lokalno producirani filmovi, kao i ja, počeli privlačiti pažnju. Bio je tu bajkerski film Stone, kung fu i akcijski film The Man from Hong Kong, bajkeri i automobili u Pobjesnjelom Maxu (Mad Max), horor u Turkey Shoot i tako dalje. Ipak, iza tog prilično sirovog sadržaja krila se iznimna gluma koja u to vrijeme nije bila prepoznata. Tek godinama kasnije, nakon što su ti filmovi postali klasični „Ozploitation naslovi, prepoznata je sirovost i jedinstvenost naše glume.
Pojavili se u brojnim klasicima tog iznimnog razdoblja, uključujući Stone, The Man from Hong Kong, Turkey Shoot i The Pirate Movie. Gledajući unatrag, koje su vam najdraže uspomene s rada na tim produkcijama?
Kao što sam već rekao, to je bilo jednostavno „biti tamo, biti jedan od onih privilegiranih kojima su ponuđene uloge u filmovima koji će postati takvi kultni klasici. Međutim, moram započeti s izjavom da nismo znali da će ti filmovi postati klasici. Svi smo mi bili zaposleni glumci s obiteljima, hipotekama i očajničkom potrebom za radom. Dok smo stvarali te klasike, naš um i misli bili su usmjereni na sljedeći film, sljedeću plaću, i nitko od nas nije uživao u trenutku onoliko koliko je trebao. Sada, kada sam financijski osiguran i profesionalno ispunjen, imam drugačiji pristup filmu. Težim realizmu, da, ali ne više tako ekstremnom kao što sam možda bio u prošlosti. Zapravo, upravo dok razgovaramo, očajnički pokušavam naučiti stranice ispisanog dijaloga koje moram savladati prije nego što za tri tjedna otputujem u sjeverni Queensland, kako bih snimao jedan divan film u turističkom gradu Cairnsu. Cradle of Flame je pustolovni film o gradiću kojeg guta erupcija vulkana. Zatim, početkom 2027. godine, putujem u unutrašnjost savezne države Victorije u Australiji kako bih snimao futuristički film, u kojem glumim staromodnog boksačkog trenera koji je doveden u budućnost kako bi natjecatelje u borbama do smrti podučio staroj školi boksa. Dakle, još uvijek imam raznoliku ponudu uloga.
Glumili ste u originalnom Pobjesnjelom Maxu (Mad Max) Georgea Millera, utjelovivši nezaboravnog policijskog kapetana Fifi Macaffeeja. Možete li nam reći nešto o razvoju tog lika i kako je bilo raditi na filmu koji će postati jedan od najvećih australskih kinematografskih izvoznih aduta?
Opet, bio je to slučaj gdje je to bio samo još jedan film u dugom nizu filmova koje sam radio u to vrijeme. Da, smatrao sam ga jedinstvenim i uzbudljivim, ali samo zato što sam vidio Fifijevu karizmu i znao da će biti nezaboravan lik; nisam imao viziju da će taj film postati išta veći od filmova Stone ili The Man from Hong Kong. Bez obzira na to, ušao sam u projekt sa svojom uobičajenom predanošću, poletom i željom da lik učinim što upečatljivijim. Tek nakon što su prošle dvije ili tri godine, počeo sam shvaćati da film ima sve predispozicije da postane svjetski fenomen. I da će George Miller izrasti u slavljenog genija kakav je danas.
Danas je Pobjesnjeli Max svjetski kulturni fenomen s posvećenim konvencijama obožavatelja, muzejima, obnovljenim vozilima i generacijama vjernih fanova. Što mislite o trajnoj ostavštini tog filma i kakav je osjećaj susretati se s obožavateljima koji ga nastavljaju slaviti gotovo pedeset godina kasnije?
Nije zapravo nevjerojatno, jer je George Miller napravio izniman posao prenoseći na ekran ono što je zamislio i zaslužuje sve pohvale. I da, meni je prekrasno biti dio povijesti kakva je u međuvremenu postala. Ali ni na trenutak, tijekom Georgeova prvog posjeta mom domu kada mi je ponudio ulogu, nisam mogao zamisliti, pa ni za tisuću godina, da će film postati takav gigant kakav je danas. No, isto vrijedi i za ostala četiri ili pet kultnih klasika u kojima sam se pojavio. Ili, kad smo već kod toga, za golemi uspjeh koji je postigao moj prvi roman The Set. Stoga nema jednostavnog odgovora na pitanje što se točno dogodi kada neki proizvod pogodi „žicu i običaje svoje ciljane publike.
Uz glumu, vi ste i ostvareni pisac. Vaš roman The Set adaptiran je u istoimeni, revolucionarni igrani film iz 1970. godine, a intenzivno ste radili i kao scenarist i kao urednik scenarija. Možete li nam reći nešto više o svojoj spisateljskoj karijeri, svom kreativnom procesu i što vam The Set znači danas?
Kao prvo, roman The Set, napisan dok sam bio tinejdžer, iznenadi me kada ga danas čitam. Zabavan je, napet, dobro strukturiran i svi su njegovi glavni likovi isprepleteni na način koji je bio neprihvatljiv ili čak nepriznat kada je knjiga prvi put predložena ili poslana na objavu. Samo je promišljenost američkog producenta, koji je u tome vidio potencijal, omogućila realizaciju. Danas mladi većine generacija koje su uslijedile u tom filmu, a kasnije i u knjizi nakon objave 2011. godine, vide odraz samih sebe u toj osjetljivoj dobi prelaska u odraslo doba — kada se suočavaju sa strahom od budućnosti i pitaju se kojim smjerom krenuti, uz sve frustracije, bijes, a u nekim slučajevima i radost odabira pravog puta. No, moram priznati da su ti uzbudljivi dani nakon snimanja filma — kada sam bio „guru i „avangardni mladi pisac, a horde filmaša dolazile k meni da im pišem scenarije — bili poput raja. Sobe u kući koju sam unajmio na samoj litici prekrasne plaže Whale Beach u sjevernom Sydneyju izgledale su kao neprekidni produkcijski ured ispunjen producentima, glumcima i piscima. Bio je to predivan osjećaj za moje dvoje male djece, ali ne baš tako sjajan za moju dugotrpljivu prvu suprugu Jill.
Unatoč vašem golemom doprinosu australskoj kinematografiji kao glumca, scenarista i urednika scenarija, nikada sami niste režirali igrani film. Je li to bila svjesna odluka ili je bilo trenutaka kada ste ozbiljno razmišljali o stupanju iza kamere u ulozi redatelja?
Dovoljno mi je zadovoljstvo „režirati film na papiru. Pisati akciju, dijalog, emocije, pokret i putanju. No ponekad, i to me užasno živcira kada se dogodi, filmski redatelj kupi scenarij ili priču od mene upravo zbog onoga što je napisano na papiru, a onda to krene mijenjati. To je dovelo do mnogih kasnonoćnih svađa, a u nekim slučajevima i do mog odbijanja da moje ime ostane na gotovom proizvodu (iako je dobiveni novac i dalje sigurno zaključan u banci). To se dogodilo čak i na filmu The Set; prva tri tjedna snimanja proveo sam skačući ispred kamere i vičući: „Reži! To nije ta replika. To nije pametno raditi, osobito kada vam je to prvi film, ali čak i tada me ljutilo što se moj izvorni rad odbacuje u korist lošije kvalitete po nalogu umjetnički inferiornijeg bića.Ipak, pohađao sam i završio tečaj za redatelje i u tome sam neizmjerno uživao. Godinama sam sudjelovao u diplomskim filmovima studenata Australske škole za film i televiziju (Australian Film and Television School), gdje ne samo da sam glumio u njihovim produkcijama, već sam im davao bilješke i savjete o tome koji je najbolji kut za snimanje. U tome sam silno uživao i bilo mi je žao kada je to prestalo, bilo zato što više nisam imao vremena, bilo zato što je taj dio uklonjen iz nastavnog plana i programa.
Već ste dugo strastveni pobornik nezavisnog filma i tijekom karijere surađivali ste s mnogim mladim filmašima. Vidite li to kao način vraćanja duga sljedećoj generaciji i pomaganja u očuvanju nezavisnog duha koji je definirao izvornu eru Ozploitationa?
Da, još od novog tisućljeća preplavljen sam zahtjevima mladih filmaša da im provjerim scenarije, uredim ih ili da sudjelujem kao glumac i mentor u njihovoj produkciji. Čini mi neizmjerno zadovoljstvo što ti mladi ljudi, pedeset ili šezdeset godina mlađi od mene, traže moje znanje kako bi dio te stare škole prešao na njih i njihov rad.
Osim glume i pisanja, koje još interese i hobije volite?
Zapravo sam prilično zauzet, što zbog pisanja koje je neprekidno, što zbog glume u dva do tri projekta godišnje. No, bio sam strastveni putnik i putovao sam sve do prije otprilike pet godina, ali bolest moje sadašnje supruge sprječava nas da na duže vrijeme napustimo ove krajeve, iako ona živi sjajnim životom u Australiji. Oboje idemo u teretanu tri puta tjedno (što za mene nije ništa novo jer sam počeo trenirati sa 17 godina i od tada nisam prestao). Također uživam u hranjenju divljih ptica koje svakodnevno dolaze na naše imanje, ponekad i do stotinu odjednom, a volim i boraviti u vrtu i baviti se fizičkim radom — kopanjem, podizanjem tereta i presađivanjem.
Kakvi su vaši planovi za budućnost? Postoje li neki nadolazeći projekti koje možete podijeliti s nama — poput vašeg međunarodnog rada, uključujući Disease X: The Zombie Experiment? I koju biste poruku željeli poslati našim čitateljima u Hrvatskoj i zaljubljenicima u film diljem svijeta?
Kao što sam spomenuo, imam dva dogovorena filma za nadolazeće mjesece, a jedan sam završio ranije ove godine. Svoj dio za film Disease X sam snimio, ali u Indiji ima još posla koji treba obaviti.Prije tri mjeseca objavio sam i roman „Growl, koji je dostupan na Amazonu. To je fikcija temeljena na ratu u Iraku i Novom Zelandu, a riječ je o akcijsko-pustolovnom romanu.Također sam završio i nastavak pod naslovom „Roar i dobio tri ponude za objavljivanje, pa upravo odlučujem s kime ću surađivati. Početkom kolovoza s jednim američkim izdavačem krećem u uređivanje svojih memoara „Becoming Fifi (Postajući Fifi), koji prate moje putovanje od djetinjstva, početke moje spisateljske i glumačke karijere, a završavaju sa snimanjem Pobjesnjelog Maxa. Drugi svezak je već završen i objavit ću ga u razumnom roku nakon prvog. Taj drugi svezak nosi naslov „The Last of the New Wave (Posljednji iz novog vala) i obuhvaća moje putovanje Europom, Amerikama i Indijom u potrazi za prodajom filmskog scenarija, što mi na kraju i uspijeva.Također sam pripremio cjelovitu verziju romana The Set i tražim prikladnog izdavača za njezino tiskanje. Dakle, dani su mi prilično ispunjeni.
Za kraj, gospodine Ward, puno Vam hvala na izdvojenom vremenu i otvorenosti. Bilo nam je veliko zadovoljstvo razgovarati s Vama i želimo Vam mnogo uspjeha u svim budućim projektima.
Hvala tebi, Hrvoje. Bila mi je čast razgovarati s tobom i obratiti se vašim čitateljima. Hvala vam što ste mi pružili ovu priliku.
Najljepše želje svima!
Roger Ward
