Čudo nogometa je u tome da najvećeg autsajdera turnira, malu afričku otočnu državicu Zelenortske otoke, oba finalista nisu uspjeli pobijediti. Dakle, ni Španjolska ni Argentina (ova druga bar u regularnom dijelu) jedva su se obranili od države od oko pola milijuna ljudi čija momčad vrijedi oko 50 milijuna eura. I to uz pomoć sudaca. I ta momčad, autsajderi koji nisu izgubili od oba finalista, bi trebala podići pehar u nedjelju na završnici turnira.
Nogomet kao metafora života
Brojevi ne moraju značiti ništa, jer je procijenjena vrijednost argentinske momčadi oko 800 milijuna, a španjolske čak 1,25 milijardi. Dakle, 2 milijarde eura na terenu su ravnopravne s 40 puta manjom cifrom, i Cabo Verde, za kojeg nikad nismo čuli izvan ovog svjetskog prvenstva, otišao je neporažen s turnira, a igrao je s oba finalista. Nogomet, u kojem se vrte sumanute cifre, ponekad može biti refleksija života, a ovdje imamo metaforu kako nekad kao siromašni autsajder možeš zablistati pred onima koji teže milijarde. Baš kao što je u jednom drugom sportu, Goran Ivanišević sa 125og mjesta, s pozivnicom kao potpuni autsajder osvojio najprestižniji turnir.
Koja je poruka engleskog bunkera?
A Engleska, zemlja koja je izmislila nogomet, nakon 60 godina suše dobije povijesnu priliku ući u finale, a trener donese najsumanutiju odluku cijelog turnira: pola sata prije kraja zatvori se u bunker ispred svog gola, dok s druge strane ima Lionela Messija.
Što se događa ako se u svom životu povučeš u 16 metara?
Sad svi znaju za frazu „parkirati autobus“ u nogometnom žargonu. Čuvanje minimalne prednosti od 1:0 može ti se samo obiti o glavu, u nogometu i u životu. Ako na taj način čuvaš ono malo što imaš, paranoično i bez ikakve inicijative, sigurno ćeš ostati i bez toga. Igrati bunker se nikad ne isplati u životu jer ćeš ostati tamo gdje si i počeo: u svom šesnaestercu, samo s više golova u svojoj mreži – odnosno s više poraza.
Što se može dogoditi u tvom šesnaestercu osim da primiš još jedan gol?
A Englezi su maestralno nadigrani zbog suicidalne trenerove (Thomas Tuchel, op.a.) odluke o bunkeru, ekspresno su primili 2 gola i cijelu svijet im se može smijati kako ih je teško koštalo čuvanje minimalne prednosti. Kao u životu, povlačenje i strah može te teško koštati; ako se povučeš u svoj šesnaesteac, sigurno se neće dogoditi ništa dobro. Ako nešto možemo naučiti od Engleza sa ovog prvenstva je to da trebamo birati ofanzivu umjesto defanzive, kretati prema naprijed umjesto povlačiti se prema nazad, maknuti se iz svojih 16 metara i krenuti u osvajanje. Samo što se neki iz straha za čuvanje svog gola ne pomaknu pema naprijed nego uvijek ostaju u tom šesnaestercu.
Ofanziva ili defanziva?
Jer, ofanziva je najbolja obrana, napadanjem udaljavamo protivnika od svog gola i imamo priliku zabiti gol u protivničku mrežu (što je metafora u životu za postignuće, prelazak igrice). Najveća sigurnost u životu leži u uživanju životne nesigurnosti, kako je rekao Scott Peck.
I opet ti silni milijuni eura ne moraju značiti da je netko naučio lekciju. Trener koji je plaćen 6 milijuna eura godišnje čini se nije znao da ćeš povlačenjem u bunker primiti samo još koji gol.
Možda bi 10 milijuna godišnje napravilo razliku?
