Svaki put kada prolazim pored samostana svetog Rafaela u samom centru Solina, tim puteljkom i pješačkom stazom, prisjetim se djetinjstva.
Ona je nijemi svjedok 80-ih godina i mog odrastanja, jer je do danas ostala gotovo nepromijenjena. Isti ispucali beton, iste zakrpe i ista zapuštenost koju generacije Solinjana gledaju desetljećima.
Ironično je da upravo tim puteljkom često prolaze gradski čelnici kada dolaze u samostan fotografirati se i javnosti prezentirati svoju “humanost”.
Naravno, sve to na račun poreznih obveznika. Kamere zabilježe osmijehe i rukovanja, ali ne i stvarno stanje nekoliko metara ispod njihovih nogu.
Najveća je sramota što se ovo nalazi tik uz gradsku upravu, u samom centru grada. Ako se nakon više od 30 godina vlasti iste političke opcije nije moglo urediti ono što svaki građanin svakodnevno vidi, onda to dovoljno govori o prioritetima onih koji vode ovaj grad.
Jer nije problem što je ovaj puteljak star. Problem je što je postao simbol dugogodišnjeg nemara, praznih obećanja i politike kojoj je važniji dobar kadar za fotografiju nego stvarni život građana Solina.
