Ovi vikend san prošeta Žnjanom i doslovno se nasmija pustinji koju je gradska vlast uspila stvorit. Umisto obećane zelene oaze, Žnjan danas više podsjeća na Kalahari nego na modernu mediteransku rivu.
I tako hodan kroz pijesak, prašinu i “buduće zelenilo”, kad odjednom, ŠOK. Usred te pustinje pojavila se prava zelena oaza. Trava zelena, stabla uređena, sve lipo održavano. Stanen i pitan se jesan li dehidrira pa ka u filmu usrid pustinje ugleda oazu s jezeron pitke vode.
Nažalost, ništa od fatamorgane. Vode na Žnjanu stvarno ima i više nego šta triba. Napravili vodoskok, ali odvod očito nisu prilagodili terenu pa voda uredno natapa pola šetnice i umisto u kanal, izliva se direktno na novu plažu. Ali dobro, to je već standardna splitska disciplina.
No, prava poanta priče je nešto drugo.
To zelenilo usrid “Žnjan Sahare” ne održava grad. Ne održava gradska firma. Ne održavaju silni odjeli, službe, upravna vijeća i uhljebi koji godinama žive od održavanja grada.
Nego vlasnik lokalnog restorana.
Čovik je sam ozelenija svoj dio, održava travu, zaliva, sređuje i još uredno stavija table da se ne gazi po zelenilu. I onda na istoj fotografiji dobiješ najbolju usporedbu mogućeg i nemogućeg.
Liva strana — gradsko održavanje.
Desna strana — privatnik kojemu je stalo.
I eto ti najskuplje studije upravljanja javnim prostorom u jednoj slici.
